Zoran Oštrić

31.10.2009., subota

Sedam haikua

Svakog jutra uveseljavam svoje prijatelje na facebooku svojih stihoklepnim dostignućima! wink

Prošloga tjedna sam neke objavio na blogu. Evo sad, sve zajedno, oni, koje sam objavio od prošle nedjelje, do danas. party

U GRADU

Kiša u gradu.
Brzaju ljudi. Auto
je ubio mačku.

SJENA U NOĆI

Noćnik se šulja.
Lopovčić. Oni pravi
pljačkaju danju.

KRATKA PRIČA O USPJEŠNOM LOVU

Zuj muhe. Čekam.
Sjela je. Novine. Fljas!
Mrlja na staklu.

WEB HAIKU

Žubori mreža.
Živ sam! Avatar lebdi
nad morem bajta.

SREĆA MALENIH

Smiraj. Vonj zemlje.
Veseli crvi ruju
po mrtvoj ptici.

IZ ISTOČNOGA ZAGREBA

Kultura? Nikad
dovršen Dom. Tugoba.
Dubrava, moj kvart.

HAIKU O HAIKUU

Mala misao.
Stvarana godinama
nestaje za tren.

- 18:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.10.2009., petak

Nikola IV Zrinski i protestantizam kao dio hrvatske povijesti

Jučer je u Baptističkoj crkvi Dubrava (Zagreb) održano predstavljanje knjige Zrinski, Međimurje i Reformacija. Prilozi poznavanju povezanosti Zrinskih, Međimurja i reformacije u drugoj polovici 16. stoljeća. Autor knjige je Gene S. Whiting, Amerikanac koji od 1996. živi u Čakovcu. Magistrirao je fizikalnu kemiju i teologiju, u Zagrebu studirao kroatistiku, te radi kao profesor na Teološkoj biblijskoj akademiji u Krapini. Knjigu je napisao izvorno na hrvatskom jeziku.

Uz autora, govorio je jedan od recenzenata knjige, dr.sc. Stanko Jambrek, koji je autor knjige Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća, tiskane 1999.. Knjiga donosi neke dokumente, originalno na latinskom i u prijevodu na hrvatske, a autor je naravno morao proučavati i izvore na mađarskom i njemačkom.

Neću sad pisati o samoj knjizi i njenoj tematici, jer to zahtijeva više truda. Samo napominjem da je utjecaj protestantizma u Hrvatskoj u XVI. i početkom XVII. stoljeća nesumnjiv. Početkom XVII stoljeća navodi se da su svi svećenici u Varaždinu i okolici oženjeni, a protestanti čine većinu gradskom vijeću Varaždina. Reformski pokret suzbijen je državnom represijom 1620-ih godina, u doba Tridesetogodišnjeg rata.

Reformacija, koja potiče ljude da sami čitaju Bibliju (na latinskom i u prijUevodu na narodne jezike) i teološka djela, znatno je utjecala na razvoj književnosti, tiskarstva i književnog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji. Isusovci su, braneći katolicizam, morali posegnuti za istim sredstvima, razvijajući izdavaštvo i školstvo.

Naslovnica

Za Nikolu IV. Zrinskog, junaka borbe protiv Turaka koji je poginuo 1566. braneći Siget, nema direktnog dokaza da je osobno prešao na luteranstvo, ali se to može potvrditi iz brojnih pposrednih dokaza. Osobito iz ponašanja njegove djece - šestero sinova i osam kćeri!

Vrlo značajni protestantski teolog i najznačajniji hrvatski teolog svih vremena (priznanje, koje sam čuo od dvojice isusovaca), bio je Labinjanin Matija Vlačić Ilirik, kojeg sam spomenuo prošle godine u foto-reportaži Kratka šetnja Labinom.

Da spomenem i podatak iznesen na tribini: Zagreb u ono doba ima 2.000 stanovnika, a knjige su bile tiskane u 1.500 do 2.000 primjeraka, što je danas bestseler. sretan

Inače, da ne bude zabune, osobno nisam protestant, pa ni kršćanin. Unitarijanstvo i univerzalizam, o kojima sam pisao, su dvije radikalne struje reformacije iz 16. stoljeća. Kao i baptisti, gotovo su iskorijenjeni u Europi, jer su ih jednako surovo progonili luterani i kalvinisti kao i katolici. U SAD su se većina njih udružili, većina se danas više ne smatra kršćanima.

Sebe sam označio kao univerzalista, zatim sam skovao oojam "univerizam" i napisao 16 točaka svojeg "vjerovanja", ali priznajem, da je to više filozofska koncepcija nego religijska (ali, ne zaboravimo da su kod Aristotela "teologija" i "filozofija" sinonimi). Argumentacija koju iznosim u dnevniku Zašto je nemoguće biti kršćanin (ako kršćanstvo ozbiljno shvaćate) radikalizira univerzalističku kritiku ideje Pakla, i dovodi je do PMSM krajnje logičke konzekvence.

Na razini mitologije (koja je različita od teologije/filozofije, i svakom čovjeku nužna - nisam još o tome pisao), zadnje dvije godine mi odgovara da vjerujem u Boginju, Veliku Majku.

- 23:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.10.2009., četvrtak

Novinari, prestanite biti dio šutljive većine!

Danas je u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskogdoma u Zagrebu održana tiskovna konferencija na temu izvanrednog otkaza, kojima ravnatelj HTV-a Vanja Sutlić (inače, nekako mi je uvijek bio antipatičan - kraće vrijeme bio mi je urednik u jednim novinama - ne zbog sebe, nije on kriv, nego zbog tate mu, isto se zvao Vanja, znaju ga školvoani filozofi, koji je pisao totalno nečitljive knjige, zamislite samo slijedeći naslov: "Praksa rada kao znanstvena povijest", da se iskilaviš) nut

Neću o samom slučaju, ima ga okolo po svim medijima. Nego, dvorana je bila puna, više javna tribina nego tiskovna kaonferncije, bilo je više o sto ljudi: novinara raznih redakcija, 6-7 kamera, novinari s Hateveja, aktivisti iz civilnog društva koji su došli dati podršku,. pa su kratko govorili i Zoran Pusić i Vesna Balenović.

Podrška s Filozofskog

Samo jedna pak opservacija: sve je bilo previše mlitavo, pitomo, više rezignacije nego ogorčenja. Na pitanje hoće li proglasiti štrajk, predsjednica Sindikata novinara Hrvatke je rekla, otprilike, da to moraju u Aktivu sindikata na HTV odlučiti, ali da nema legalnog razloga za štraj, prema Zakonu o radu on se može proglasit samo zbog ovog i onog...

Ma jebeš legalnost! Rečenicu iz naslova izgovorila je jedna zaposlenica HTV-a. Solidarnost donosi legitimnost, što je nešto sasvim drugo od formalne legalnosti, da ne drobim sad više u čemu je razlika. Pisao sam nedavno o tome, kako su slovenski radnici iz "Gorenja", njih 2000, proglasili štrajk, zato je je plaća kasnial za njih manje od sto! A taj sam članak bio naslovio: Novinari i metalci: Jedan svijet jedna borba! Naime, novinari su ono, što se zove "kognitivni proletarijat". Moraju shvatiti svije dvari: da svi imaju isti interes, i da zato moraju biti svi za jednog jedan za sve, i da oni i radnici splitske Željezare imaju zajednički interes!

Naljepnica MASA

Te fore s "legalnoštću" su u ovakvim slučajevima pričica za naivne. Svi u štrajk upozorenja, jedan dan, zato jer samo za njih četvero prijeti otkaz. HTV ne emitira program, paf, pa nek si političarci i direktorčići misle! Pa se onda može izboriti za napredak u dostojanstvu profesije za sve, na HTV i RTL, u javnim i privatnim medijima. Ne očekujem da bi se katastrofalno srozana kvaliteta medija mogla vratiti na svoj vrhunac, postignut u drugoj polovici 1980-ih, ali stvari su toliko loše glede sadržaja koji su novinar u interesu vlasnika prisiljeni proizvoditi i u svezi socijalnog statusa novinara preznrenih na svijetu (o čemu sam nešto napisao uz spominajnje najave štrajka u Večernjaku), da su i male poboljšice - ogromne.

- 22:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

28.10.2009., srijeda

Tri prsta u Hrvata

Pozdravljanje s uzdignuta tri prsta većina smatra posve sprskom karakteristikom. Evo maloprije u jedno disusiji na svemrežju čitam kako je to "simbol četničkih zločina". Povijesno, međutim, to nije točno, što slijedeće fotografije potvrđuju.

Slika 1. : Poglavnik Ante Pavelić polaže prisegu
S.ika 2: Polaganje prisege prve vlade NDH
Slika 3: SS divizija "Handžar" polaže prisegu
Slika 4: Polaganje prisege SS divizija raznih nacionalnosti.

Simbol se inače povezusje sa "svetim trojstvom" i nije specifično vezan samo za pravoslavlje (oni se križaju s tri prsta, ali ovdje govorimo o pozdravu), pogotovo ne samo za Srbe. Naravno, u posljednjim desetljećima, zaista je postao "znak raspoznavanja" koji i sami Srbi tako shvaćaju, ali povijesno to nije bilo tako.

Ante Pavelić polaže zakletvu

Članovi SS divizije 'Handžar' polažu zakletvu

SS divizije, njemačke jedinice u kojima su se nalazili dobrovoljci iz raznih naroda pokorenih zemalja, polažu zakletvu

Naknadno dodajem: Bio sam potaknut da ovo stavim sada aktualnim povodom. Inače, fotografije sam uzeo s portala h-alter, članak Tri prsta Borisa Tadića, objavljen 13. kolovoza 2008.. Nisam naveo izvor, jer slike su poznate, objavljene u nekolik knjiga. Evo jedan nodavni zapis kolege blogera gdje su još neke fotografije: "Tri prsta" na blogu "Živjeti slobodno".: On daje i korisno dodatno objašnjenje u vezi slike 3, Handžar divizije, koju nisam znao: Hrvati (katolici) polagali su zakletvu podižući tri prsta, dok su muslimani držali desni dlan na srcu. Meni je fakat tajanstveno to sa "tri prsta", zanima me da li nekto više o tome zna. nut

Dodatak 21. kolovoza 2015.: Svako malo se tema aktualizira, pa je index.hr upravo objavio članak o tome. Unio sam ponovo fotografije, jer stare poveznice nisu radile.

Nakon što sam bio napisao gornji kratki tekst, našao sam na netu i diskusiju o tome u Srbiji. Kako je došlo do toga da uzdignuta ruka s tri raširena prsta, što je u 2SR bio simbol ustaša i SS-ovaca, postane simbol srpstva? To se dogodilo tek krajem 1980-ih godina. Izgleda da je prvi impuls dao Jovan Rašković i ta je to bilo slučajno, a zatim je znak promovirao Vuk Drašković. I najednom su ga svi prihvatili i svima je izgledalo da ga odavno koriste.

Međutim, našao sam i objašnjenje jednog pravoslavnog teologa da je znak zapravo blasfremičan! Pravoslavci se križaju s tri prsta sastavljena i to simbolizira jedinstvo tri Božje osobe. To je obićaj nastao negdje u prvim stoljećima kršćanstva.

prsti moraju biti spojeni

Rašireni prsti bi onda, ako se povezuju s religijom, značili točno suprotno, što je hereza; ne znam kakav bi bio katolički stav o tome. Naravno, Rašković i Drašković nisu bili teolozi.

Ovo je prilično radikalan slučaj koji pokazuje koliko su veliki simboli sami po sebi prazni, tj. ne znače ništa, nego ih ljudska imaginacija ispunjava.

- 18:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Uspjeh (i neuspjeh): filozofija i psihologija

U nedjelju sam bio objavio tekst Od "Utjehe filozofije" do "filozofije uspjeha" (Alain de Botton), najavljujući tribinu, koja je održana jučer u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Bio je lijep broj prisutnih, 70 do 80, ljudi su stajali okolo jer nije bilo dovoljno stolica za sve. Nakon što je na video pušten 18-minutni govor de Bottona (trebalo je naravno znati engleski, pogotovo jer je predavač govorio vrlo brzo), govorila je poznata psihologinja Mirjana Krizmanić o psihologiji uspjeha (i neuspjeha). Slijedila je diskusija, u kojoj je većinom Krizmanić odgovarala na pitanja. Ja sam bio malo nezadovolnjan jer je diskusija otišla u psihologiju umjesto filozofije, ali nisam se javljao za riječ.

Evo nekoliko natuknica iz Alainovog predavanja (imenom, jer je izgovor prezimenim svima problem!), koliko sam uspio uhvaitti bilješke.

Naše je društvo prvo u povijesti ljudskoga roda zasnovano na pretpostavci da je samo čovjek u središtu, a ništa transcedentno. To je za ljude posve nova situacija. Mi imamo potrebu biti povezan s nečim večim od sebe i tu može biti izvor nezadovljstva.

Društvo se također zasniva na pretpostravci jednakosti. To može izazvati zavist, jer zavidjeti možemo onima koji su nam slični. Ne zavidimo engleskoj kraljici - ona je previše neobična, ne možemo se postaviti u njen položaj.

Nadalje, postoji pretpostavka da je svako odgovoran sam za sebe i za svoja dostignuća. Odatle, ako je netko neuspješan, smatra se da je to njegova vlastita krivica. Nekada se govorilo da čovjek "nema sreće", danas da je "gubitnik". U Engleskoj, ta se promjena dogodila tijekom 400 godina. Orijentacija na dostignuće i vlastite napore može izazvati nezadovoljstvo sobom.

Društvom nadalje vlada duh meritokracije, da su na vodećim pozicijama oni, koji su sposobni za to. Ako ste na dnu, znači da ste nesposobni. Oni neuspješni nekada su bili tema tragedije kao velikih umjetničkih djela, danas su tema izrugivanja u tabloidima.

Postoji prisila da morate biti uspješni. Ne možete međutim biti uspješni u svemu, i ne možete biti uspješni svo vrjeme. Moramo biti svjesni da postoji slučajnost, hirovitost u tome kako su rfaspoređeni uspjeh i gubiatak.

Moramo sebi objasniti, što je točno ono što želimo. Stvoriti svoje vlastite kriterije o tome što je to uspješnost.

Mirjana Krizmanić ukazala je na sličnosti i razlike u našem mentalitetu prema onome, kojeg opisuje Alan. Ukazala je kako je vrlo značajno to, da budemo svjesni kako ne možemo biti u svemu i uvijek uspješni. (Što naravno ne znači, da se treba koncentrirati samo na jednu stvar, kao što je to shvatio jedan iz publike.) U Hrvatskoj postoji pojam "hrvatski jal", no istraživanja pokazuju da zavisti kod nas nema više nego kod susjednih naroda. Postoji jak osjećaj frustracije.

Važan je psihološki problem tzv. "osnovna atribucijska greška" da ljudi uvijek sebi samima pripisuju zasluge za uspjeh, a za neuspjeh okolini, protivnicima isl..

I mi imamo "meritokraciju", samo je pojam "zasluge" drugačiji: zaslužan si ako poznaš prave ljude, imaš dobre veze isl..

Sedam koraka do uspjeha

Kao psihologinja, ukazala je na manjkavost popularnih knjiga psihološke pomoći, koje obećavaju "u sedam koraka do potpune sreće", "Deset sigurnih načina za uspjeh u životu" i slično. Nema univerzalnih recepata za svakoga.

Često te knjige inzistiraju: trebate biti samopouzdani, evo trgnite se i odsad budite samopouzdani. Ne ide to tako lako, samopouzdanje se uči od malih nogu.

Rekla je da psihološka ispitivanja plkazala da je zapravo povoljnije za duševno zdravlje, kad ljudi sebi pripisuju krivicu za nešto loše, što im se dogodilo. Tako, naime, neće više ponavljati istu grešku.

- 07:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.10.2009., utorak

U korist kapitala: promjene zakona o radu

Prenosim priopćenje Crvene akcije.

Zakon o radu

Ohrabreni mirnim početkom jeseni i propalim sindikalnih prosvjedom, vladajući su se ponadali kako će uspjeti progurati izmjene Zakona o radu kojim bi išli na ruku onima čije interese zastupaju – kapitalistima. Tako su uputili konačni prijedlog Zakona o radu u Sabor kako bi što prije izglasali promjene koje idu na našu štetu pod izgovorom što bržeg zatvaranja 19. poglavlja pregovora sa EU. Radni tjedan tako je ograničen je na 40 sati, a broj prekovremenih na 8 sati tjedno. No iznimka postoji za one koji rade u smjenama uz obvezu da se poštuje "prosjek od 40 sati u 4 mjeseca", s tim da će se prekovremenim radom smatrati samo onaj broj sati koji nakon proteka od 4 mjeseca prelazi fond od prosjeka 40 sati tjedno.

Tako ćemo primjerice moći jedan tjedan raditi 44 sati, drugi 46, treći 42, četvrti 28, a uz poštivanje "prosjeka" neće nam biti isplaćeni prekovremeni sati. Tako ćemo raditi više za manju ili jednaku plaću. Također, unatoč ograničenju na 48 sati, postoji mogućnost rada od 60 sati ukoliko potpišemo pristanak, no malo je vjerojatno da će netko odbiti potpisati pristanak šefovima. Novim zakonom, unatoč ograničenju rada na određeno vrijeme na tri godine, postoji način zaobilaženja zakona pa zapošljavanje na određeno vrijeme može ići u nedogled.

Kako bi prikazali da zakon ide na ruku radnicima, mediji u službi buržoazije na sav glas hvale povećanje godišnjih odmora sa 18 radnih dana na četiri tjedna, no način korištenja toga prava može indirektno dovesti do smanjenja razdoblja godišnjeg odmora. Prema sadašnjem Zakonu imamo pravo na prvi dio godišnjeg odmora od 12 radnih dana. Prema važećem Zakonu predviđeno je 2 tjedna, a pri tome se tjedan ne računa po radnim danima. Ukoliko nas šef pošalje na godišnji od ponedjeljka do ponedjeljka, s obzirom da se više ne računaju radni dani, već tjedni, zapravo ćemo biti kraće na godišnjem odmoru.

Sindikati prosvjed

Kod tjednog odmora, u obveznom trajanju od 36 sati, postoji iznimka za radnike koji rade u smjenama, a kojima se može odrediti tjedni odmor u trajanju kraćem od 36 sati, tj. najmanje 24 sata, a kod nekih djelatnosti 20 sati. U svakom slučaju, izgubiti ćemo na broju dana godišnjeg odmora.

Uz sve ovo, ali i druge nedostatke zakona, vladajući nimalo ne vode računa o našim interesima u cilju zaštite zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu. Ovaj zakon, ukoliko prođe dovesti će do još veće nesigurnosti i neizvjesnosti. Za sada su i sindikati na našoj strani, no pitanje je do kada. Nebrojeni primjeri su pokazali da vladajuće stranke mogu kupiti socijalni mir lažnim obećanjima i mrvicama koje udjele sindikalnim vođama. Na nama je da se što čvršće međusobno povežemo i pokažemo da ništa od ovoga neće proći.

- 12:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.10.2009., ponedjeljak

Studentski pokret ide dalje

Studentska blokada fakulteta, koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potrajala pet tjedana, obilježila je proljeće ove godine. Tome sam posvetio seriju dnevnika na blogu. Kd je Plenum Filozofskog fakulteta konačno donio odluku o prestanku blokade, zastupniki krupnog kapitala u medijima (notoran je Jutarnji list) odahnuli su: »Konačno smo ih slomili! « Da li se studentska pobuna ispuhala bez rezutata?

Podrška iz Poljske

Nije. Pokret protiv komercijalizacije visokog obrazovanja djeluje i dalje. sajt "SlobodniFilozofski" svaki dan donosi nove informacije i druge sadržaje. Plenumi se održavaju redovno, slijedeći je sutra; otvoren, kao i dosad, za sve koji žele sudjelovati. Diskutira se o solidarnosti s radnicima, seljacima idr., izražava podrška generalnom štrajku studenata Akademije likovnih umjetnosti u Beču, itd..

Vođeni parolama i programom globalne borbe protiv komercijalizacije (visokog) obrazovanja, koleg(ic)e iz Beča dodatno su začinili svoj proglas i osudom bolonjskog sustava studiranja koji predstavlja jasan okvir za uvođenje i provođenje ekonomske logike natjecanja u područje koje pripada javnom sektoru, ali i prostoru universitasa koji bi se trebao opirati takvim tendencijama. Iz njihovih se zahtjeva da iščitati suočavanje sa sličnom situacijom i odnosima s kojima smo se i mi suočavali.

Kratko i jasno. Promišlaj se svoja pozicija, špire zahtjevi,k učvrsšuje zajedništvo. Kao što sam bio pisao: rda, revolcuija je zaista počela! Ne revolucija tipa juriša na Basitlju ili Zimski dvorac, nego sporija, ali temeljitija.

Neki su ciničniji stariji profesori (moja generaciaj i nešto stariji) ironično govorili o nekim ostarjelim zanesenjacima koji se šuljaju oko studenata tragajući za nikad iživljenim idealima svoje mladosti. Pa što? Može se pogriješiti ako se svijet gleda korz ružičaste naočale, ali može se pogriješiti i ako se promatra kroz crne.

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.10.2009., nedjelja

Od "Utjehe filozofije" do "filozofije uspjeha" (Alain de Botton)

Evo, kako je nedjelja, neka ne prođe ovoga puta bez nečega što se ne uklapa u svakodnevne brige ekonomske i političke! Ovoga puta, nešto o filozofiji, odnosno mudroljublju. (Imam pak problem, koje oznake da dodam ovdje na blog.hr, jer nema "filozofija" ni neka slična koj bi bila adekvanta, "svjetonazor", barem "etika" isl.. Stavio sam ipak pod "religija", ipak je tema mudrosti zajednička, zatim pod "obrazovanje" i pod "književnost".)

Dobio sam poziv na tribinu, koja će biti u utorak, 27. listopada u 18 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićev trg 5, Zagreb. Bit će prikazan video sa izlaganjem Alaina de Bottona "A kinder, gentler philosophy of success", nakon čega slijedi diskusija.

Alain de Botton je mladi filozofski autor (r. 1969.), rođen u Švicarskoj a profesor je filozofije u Londonu. U posljednjih desetak godina objavio je niz knjiga namijenjenih širokoj publici, koje su postale uspješnice. Većina je prevedena i u Hrvatskoj. Prihvaćajući popularan žanr "priručnika za samopomoć", ne odbacuje europsku filozofsku tradiciju. Nastoji filozofiju izvući iz sklerotičnog životaranja u bjelokosnim kulama sveučilišnih katedri (koje su pak, u pošasti "analitičke filozofije" uglavnom također zaboravile stoljeća tradicije!), te je ponovo približiti običnim ljudima, kao misaonu disciplinu koja uči mudrosti. Ne morate se naravno s njim u svim detaljima slagati, ali ovaj napor je izuzetno vrijedan.

Pozivam one koji mogu, da dođu na tribinu. Kao povod, dodajem svoj prikaz de Bottonove knjige "Utjehe filozofije", koja je izdana na engleskom (The Consolations of Philosophy) 2000. a na hrvatskom 2002. godine. (Prikaz možete vidjeti i u članku "Uvodi u filozofiju" na hrvatskoj wikipediji, gdje sam svojedobno surađivao, ali sam odustao zbog agresivnog antiintelektualizma i bahatosti administratora hrvatske wikipedije. Ovdje sam ga malo prepravio.)

Pisana je po istom obrascu kao njegova ranija uspješnica "Kako vam Proust može promijeniti život". Za ovu je knjigu posudio naslov koji je prije 1500 godina (doduše, u jednini, "utjeha") upotrijebio Boetije, autor koji je pisao u doba nakon propasti Rimskog carstva, posljednji mislilac umiruće antičke "paganske" tradicije.

De Botton pristupa vodećim filozofima prošlosti, tragajući za odgovorom na pitanje: kako vam filozofija može pomoći u sukobu sa životnim nedaćama? Stil mu je ležeran, bez patosa; poziva se na Michela de Montaignea: »ne postoji opravdana razlog zašto bi knjige s područja humanističkih znanosti bile teške i dosadne; mudrost ne traži osobit rječnik ili sintaksu, a čitateljstvo od zamaranja nema ništa« (str. 158). Citira njihove izreke, ali još više pažnje posvećuje načinu života i najvažnijim epizodama njihovog života (i smrti). Zanima ga: što su oni smatrali "mudrim"? Da li ih je njihovo "mudroljublje" učinilo mudrim, i na koji način? Mogu li nam biti učitelji života, a ne samo "filozofije" kao struke?

De Botton citira de Montaigneove kritičke riječi o sustavu obrazovanja u XVI. stoljeću, koje vjerojatno smatra primjenljivim i za današnji školski stil naučavanja filozofije: »Rado se vraćam na temu besmisla našeg obrazovanja: nije mu cilj da nas učini dobrima i mudrima, nego učenima. I uspjelo je. Nije nas naučilo da tražimo vrlinu i da priglimo mudrost: utuvilo nam je njihovu izvedenicu i etimologiju.« (cit. na str. 154)

Iz ove knjige nećete gotovo ništa saznati o metafizici; neće vas dobro pripremiti za polaganje ispita iz filozofije u gimnaziji ili na fakultetu. Ali, dat će vam uvid u to zašto su neki ljudi u prošlosti "ljubav prema mudrosti" smatrali nečim poželjnim. A možda vam čak i pruži određenu utjehu u vašim životnim nevoljama. Možda vas učini i malkice mudrijima.

»Kad bismo ljudima davali pismene ispite iz mudrosti, a ne učenosti, ljestvica inteligencije vjerojatno bi se odmah preustrojila - i dobili bismo neočekivanu novu elitu.« (str. 157)
Treba spomenuti i mogućnost, da će neki (recimo, sljedbenici Ayn Rand ili Karla Marxa) zaključiti da je ovo knjiga za gubitnike i plašljivce; i moći će, ako imaju određeno filozofsko obrazovanje, navesti raznolike filozofe u korist svoje teze. De Botton citira Seneku, koji kaže »da smo mudri ako uspijemo točno razabrati gdje stvarnost možemo oblikovati prema svojim željama, a gdje moramo prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.« (str. 109) Drugi mislioci, okrenuti akciji a ne mišljenju kao takvom, rekli bi da ne možemo znati gdje nešto "ne možemo promijeniti" ako ne pokušamo.

Knjiga je podjeljena u šest poglavlja, a svako ima jednog filozofa kao glavnog "junaka". Popraćena je, u stilu danas neizbježne "multimedije", brojnim ilustracijama, nekim primjerima iz današnjice (osobito je zanimljivo poglavlje "Suvremena ljubavna priča sa Schopenhauerovskim bilješkama", str. 183-198), te ponekom naizgled banalnom sličicom iz piščevog života.

1. Utjeha za neprihvaćenost (Sokrat)
2. Utjeha za novčanu oskudicu (Epikur)
3. Utjeha za furstracije (Seneka)
4. Utjeha za neprimjerenost (Michel de Montaigne)
5. Utheja za slomljeno srce (Arthur Schopenhauer)
6. Utjeha za poteškoće (Friedrich Nietzsche)

- 23:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kriza demokracije i mogućnost autokracije u Hrvatskoj

Moj dnevnik "Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?", objavljen prekjučer, izazvao je mnogo komentara, često kritičnih pa i prezirivih. Jučer sam svoje teze konciznije i, nadam se, jasnije iznio (pa predlažem zainteresiranima, ako već nisu, da taj tekst prvo pročitaju; neke teze iz prvog dnevnika razrađivat ću još slijedećih dana).

Moram se opet vratiti tome, zbog nekih temeljnih nerazumijevanja i pogrešnih pravaca razmatranja.

Gari Kasparov vs. Deep Junior

Neki kritičari su se uhvatili jednog detalja - usporedbe s Vladimirom Putinom. Karizmatske vođe kod mene ne izazivaju osobito snažne emocije, pa o njima raspravljam kao društvenom fenomenu, bez osobitih strasti. Zato sam se posvjetio općem razmatranju društvene situacije i tendencija, ne pojedinostima.

Osnovna misao: kad u situaciji društvene anomije narod gubi povjerenje u institucije parlamentarne demokracije i u stranke koje se iscrpljuju u međusobnim jalovim prepucavanjima ("političarenje"), otvara se prostor za mogući uspon autoritarnog vođe, koji koncentrira osobnu vlast u sustavu "plebiscitarne demokracije". (Tu imam na umu klasičnu Weberovu analizu sustava sa karizamtskim vođom. Takav smo sustav uostalom imali 1990.1999, pa je slijedio i Weberov "prelaz karizme u nešto svakodnevno").

Tu se Milan Bandić pojavljuje kao trenutno najizgledniji kandidat, jer uspješno kombinira dobru ukorijenjenost u krug moćnika i sposobnost ulagivanja običnim ljudima (što nazivam "autoritarni populihzam"). On je to već uspio u Zagrebu: svakom analitičaru je jasno da on vlada u korist krupnoga kapitala, ima stotinu afera koje ukazuju na strašno razbacivanje javnoga novca i podvrgavanje javnoga privatnome interesu, ali narod ipak glasa za njega.

To je struktura situacije. Razmišljati o strukturama, ne samo o pojedinostima, nije lako (zato postoji "politologija" kao znanost). Strukture su prikrivene, za razliku od osoba, događaja, neposrednih odnosa; ali su trajnijeg značenja (pa ja govorim i o kontinuitetu "blokade društvenih potencijala" u posljednjih 30 godina, te o ukorijenjenosti autoritaroga mentaliteta, što se može pratiti stoljećima unatrag).

Sličnih situacija bilo je stotine u svijetu u polsljednja dva stoljeća; Rusija u zadnjim godinama Jeljcinove vlasti je jedan primjer. Zato sam spomenuo Vladimira Putina (a mogao sam recimo Napoleona III, koji je prototip "plebiscitarne demokracije"). Moglo bi se spomenuti i Napoleona I, odnosno anomiju koja je Francuskom zavladala u doba Direktorija stvarajući uvjete za uspon karizamtskog vođe - no u tom slučaju, kao i kod mnogih drugih karizmatskih vođa, napravljen je bitan korak dalje, naime ukidanje samih demokratskih formi.

"Kačiti" se sada za samu usporedbu s Putinom, ukazivati na razlike koje naravno postoje, znači zanemariti ono bitno. To je PMSM previše emotivno reagiranje kad se spomene karizmatski vođa, kojeg neki uzdižu u zvijezde, drugi preziru i nastoje uniziti (ili oboje pomiješano). Karizmatski vođa strastima koje izaziva "ispunjava" prostor javnoga diskrsa, opčinjeni njegovom osobom (bilo da ga obožavaju, bilo da ga mrze), ljudi postaju nesposobni sagledati strukture.

Pa se onda recimo nekima pričini da se ja Bandiču ulizujem, iako sam vrlo jasno dao do znanja da su moje osnovne političke koncepcije suprotne ("participativna i deliberativna demokracija"). U odgovoru jednom kritičaru na facebooku, rekao sam da je moj uzor u Rusiji Gari Kasparov (poveznica na njegov sajt na ruskom. Na engleskom pročitajte npr. njegov članak Putin's Gangster State.

- 10:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.10.2009., subota

Milan Bandić za predsjedika? To je samo početak!

Jučerašnji zapis ispao je predugačak i presložen za blog dnevnik. Previše sam toga odjednom htio reći, a ipak sam neke bitne detalje ispustio. Neke sam stvari posebo treba obraditi, u drugim dnevnicima. A s druge strane, ideje su složene. Neki su krivo shvatili. Drugi su pak, legitimno, izrazili neslagaje s osnovnom tezom.

Pokušat ću sada što kraće i jasnije objasniti tijek moji misli o ovom važnom pitanju. Nešto ću ponoviti, neka pojašnjenja dodati.

1. Milan Bandić nesumnjivo je osobena pojava među hrvatskim političarima. Postaje lokalno snažni političari, uspješnih gradonačelnici, ali on ima posebnu snagu jer Zagreb je ipak nešto drugo, i zato osobiti potencijal.

2. S jedne strane, izvanredno je izgradio mrežu, "hobotnicu" utjecaja, "kumskih" veza, koja je trans-stranačka. To je mreža koja se ne može svesti pod banalni pojam "korupcije". Riječ je o bogatašima, mreži političkih i ekonomskih moćnika, koji jedni drugi namještaju poslvoe a da nikakve direktne korupcije nema. (Upozorio sam da je to tipični kapitalistički rfenomen, "kumovski kapitalizam", a ne nekakav "reziduum" komunizma.) Dodatak je tome znatno šira mreža klijentalizma - ljudi koji su poslovno vezani uz Grad Zagreb, Zagrebački holding i brojne trvtke s njima povezane, koji imaju interesa, da se vlast ne mijenja.

3. S druge strane, Bandić se odlikuje izvanredno uspješnim populizmom: mnogi "mali" ljudi, koji za njega glasuju, zaista vjeruju, da on o njima brine. Tol je pak povezano s zastupanjem konzervativnih vrednota, koji odgovaraju raspoloženju većine "malih" ljudi. Stotinu afera mu nije naudilo - to je iskaz onoga, što se zove "karizma". Riječ je o autoritarnom tipu populizma: dajte mi vlast i ja ću brinuti o vama. Taj imidž dobričine kojem ne smeta hodati po blatu predgrađa ozbiljan je nedostatak svih ostalih relevantnih predsjedničkih kandidata.

4. Hrvatska je u stanju produljenje, duboke društvene krize - može se govoriti o blokadi društvenih potencijala, koja traje još od početka 1980-ih i fakatički su političke promjene nisu prekinule. Stanje anomije - gubitak povjerenja ljudi u osnovne vrednote i načela, na kojima se društvo zasniva. Erodira legitimitet svih društvenih institucija, a posebno političkih stranaka i političara kao staleža. (Oni "političare", bave se politikantstvom, a ne politikom.) Traži se nešto novo.

5. Iako postoje neki ohrabrujući znaci da se društvo "odozdo" počinje buditi i samoorganizirati, daleko smo, PMSM, od stvarne mogućnosti da se na taj način stvori socijana snaga, koja bi mogla iznuditi političke promjene. Nema ni drugih nezavisnih snaga koje bi tako nešto mogle postići.

6. Tako, paradoksalno, nove političke snage mogu izrasti samo iz političarske sfere. Klasični način jest da se, mimo etabliranih stanaka, nametnu lideri koji imaju upravo gore, pod 2 i 3., navedene kvalitete: dobri su s moćnicima, a znaju se ulagivati masama. Oni su vrsta patrijarhalnog dobrog gospodara, koji brine o narodu kao o svojoj djeci. (Radikalniji slučajevi su fašistički diktatori.) Demokracija ostaje, ostaju izbori, ali od "rivaliteta elita" koje se bore za naklonostn birača, prelazi se ka "plebiscitarnoj demokraciji": narod glasa tko će nad njim vladati. Desni tip autoritarnog režima. (Lijeva je teorija "aktivne demokracije", participativne/sudioničke i deliberativne).

7. Naša politička tradicija i kultura su takve, da je ideja autoritarnih vođe ljudima bliža nego kompleksnije ideje demokracije. Milan Bandić tu ima šanse da se nametne kao "dobar vođa" kojeg ljudi žele. Milan Bandić je u svojim rukama koncentriao vlast nad gradom 0d 800.000 ljudi, i ljudima se to sviđa. Primjenljivo je to i na Hrvatksu - "Hrvatskih holding" nije veća besmislica od "Zagrebačkog holdinga".

8. Riječ je o dugotrajnoj, strukturalnoj tendenciji, koja se ne iscrpljuje ovim predsjedničkim izborima. Ako postane predsjednik, Bandić naravno neće dobiti ni priblićno one ovlasti koje je nekad imao Franjo Tuđman, kasnije Vladimir Putin. Ali uz brojne njegove veze, on može imati znantno veću moć od Stipe Mesića, i ići dalje u zasnivanju autoritarno-populističkog političkog pokreta, iznuđujući prijevremene izbore i eroziju postojećih stranaka. Svih ovih mjeseci ne priprema se on samo za predsjedničke izbore - gradi mrežu, hobotnicu, za šire svrhe. A ako i ne dobije te izbore - to je samo jedna bitka, ne rat! Zato mislim, da će se u slijedećih godinu-dvije politička slika nastaviti bitno mijenjat. Erozija političkih stranaka će se nastaviti jačanjem novih snaga (kao što su se pojavili Glavaševa stranka, Kerum i još neki).

9. Nasuprot tom autoritarnom populizmu, moguće je suprotstaviti "Wparticipativni pouplizam". Revitalizirati civilno društvo. Tom se temom mnogo bavim i čitat ćete o tome slijedećih tjedana.

Nadam se, da je ovoj jasnije!

- 22:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.10.2009., petak

Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?

Posljednja četiri dana objavljivao sam ovdje na blogu samo poeziju. Ne zato, jer se drugim stvarima nisam bavio - naprotiv: okupiran sam drugim oslovima, pa nemam dovoljno vremena da se posvetim dovršenju nekih složenijih tekstova na kojima sam ranije radio ili sam ih tek zamislio.

Konačno moram nabacati neke misli na temu kandidature Milana Bandića za predsjednika države. Nemam vremena za detaljniju analizu, pa ću samo naznačiti osnovnu misao o tome, što njegova kandidatura znači za politička gibanja u Hrvatskoj.

Bandićevi montažni zahodi - najskuplji na svijetu

Nisam naime zadovoljan onim što mogu pročitati kod raznih analitičara i komentaroa političkh zbivanja. Svi ostaju unutar jednog uskog okvira zadanih pravila igre, kao da je politika naprosto ono, što sam jednom prilikom označio kao političarenje, naime međusobno nadmetanje profesionalnih igrača, "političara". (vidi tekst od 6. svibnja: Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti!) Dubinske se promjene, međutim, događaju izvan tog skučenog terena.

Socijalna anomija i zaoštravanje klasne borbe

Ne prolazimo samo kroz ekonomsku, nego i kroz opću društvenu krizu; ono što nas paralizira, sociolozi zovu "anomija": gubitak vjere ljudi u formalno slavljenje vrednote i načela - apatja, beznađe, očaj. Jedan od izraza anomije jest erozija legitimiteta svih društvenih i političkih institucija, uključujući sve političke stranke i političare kao stalež.
To međutim, neće dovesti do neke eksplozije nezadovoljstva ove jeseni, kako su neki očekivali i najavljivali. Iako nezadovoljstvo raste i iako ima važnih novih gibanja, koje sam pozdravio u proljeće serijom članaka o studentskom pokretu za besplatno školstvo (a to se nastavlja - danas je redovni plenum Filozofskog fakulteta!) i prošlog tjedna o zaoštravanju klasne borbe u vezi nekih radničkih prosvjeda, daleko je još mogućnost da se nešto masovnihe pokrene, tipa onoga što se prošle jeseni događalo u Grčkoj.

Za primjer, bučno promovirana i neko vrijeme čak i barnumski samoreklamirana, Građanska inicijativa "Stegnite vi svoj remen, bando lopovska!", rasula se i nestala u bespućima povijesne zbiljnosti (na facebook grupi još stoji poziv na prosvjed 8. listopada) i ostala je samo zgodna krilatica. Ja sam uoči prosvjeda prošle godine upozorio na osnovne slabosti koncepcije, prvo na facebook grupi u diskusiji, kasnije ovdje na blogu u tekstu Prosvjed 5. prosinca: desni populizam, i zašto ću kao ljevičar ipak sudjelovati. Napisao sam tada:

Tu se javlja nova socijalna energija, za koju postoje određene šanse da se usmjeri u konstruktivnom smjeru - ne politički lijevo ili desno, imam na umu nešto veće, "meta-političko": ka deblokadi paraliziranih socijalnih potencijala - nešto što ne uspijeva već skoro tri desetljeća, od vremena kad je Milka Planinc 1982., kao predsjednica vlade, objavila da je Jugoslavija u ozbiljnoj ekonomskoj krizi.

Uklanjanje sustavne blokade društvenih potencijala, oživljavanje iz paralize koja je uništila cijelu jednu (avaj: moju!) generaciju - to nije nešto, što se može postići preko noći. Trebat će godine da se prvi plodovi vide.

Nova gibanja: mreža se tka

Početak studentskog zaposjedanja fakulteta komentirao sam 25. travnja riječima: Da, revolucija je počela!. Međutim, nije to bio izraz trenutne euforije, nego sagledavanja dugoročnih procesa. Zapisao sam:

Ne - neće biti "juriša na zimski dvorac"; ovo je nešto drugo, dublje. Da - to je "festival", između ostalog, jedan "performance". Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (...)

Važno je pak to, da se puko rasipanje u milijune malih društvenih i osobnih "projekata" ponovo počinje povezivati - u mrežu, ne hijerarhijsku organizaciju (jer to odgovara i postojećoj strukturi opresije, koja je u hegemoniji neoliberalnog kapitalizma postala mnogo suptilnija!) - i zatim, formulirajući iz projekata program, strategiju i viziju, fokusirati ka ključnim točkama mreže opresije i mreže emancipacije, tragajući za "arhimedovom točkom" (ili, pomodno rećeno, točkom bifurkacije) gdje se revolucionarna promjena može proizvesti uz minimalnu upotrebu nasilja. (...) Od "malih pripovijesti" može se istkati sag velikih djela.

Tako dakle sada i radnici koji nešto žešće nego prije prosvjeduju, novinari koji se malkice jače bune što ih gaze, pojedini seljaci koji počinju naslućivati da ne mogu samo tražiti da im država riješi probleme, počinju pričati svoje male priče, kao dodatak tkanju koje se naslućuje. Lagano počinje izranjati, još je ispod površine, ali nazire se.

A to naziru i oni na drugoj strani: moćnici, vlastodršci, manipulanti i prevaranti, banda lopovska koja gazi ovaj narod i ponižava ovu naciju. Oni vide opastnost, i prilagođavaju se. Dolazi do političkog zaoštravanja, ne samo kao "političarenje" izlizanih faca, nego kao sve oštrija polarizacija političkih projekata.

Dilema je: narodni pokret za dalji razvoj demokracije, ili populistička kampanja koja može uzdići novog autoritarnog vođu, kakvog smo imali u prošlom desetljeću.

Nasuprot ovim znakovima pomaka, puno sitnih stvari na dugome putu, druga je solucija znatno bliža i realnija. Većina ljudi, kao i prije dvadeset godina, samo teoretski žele demokraciu; faktički, žele karizmatskog vođu koji će brinuti za narod, žele dobrohotnog patrijarha, koji će, kao Tito, "krasti al' i nama dati". Izrazio sam to u jetkim stihovima prije desetak dana:

nije svikla raja za se brinut' sama,
boji se slobode k'o paklenih jama,
bleje kao telad, huču kao sove
što to oni žele? Gospodare nove!

I tu se vraćamo na jedinstvenu pojavu Milana Bandića, koji već desetak godina plete mrežu svoje veličine, kombinirajući dvije izuzetne osobne kvalitete.

"Kumovski kapitalizam" je svjetski proces

Silver Surfer and Galactus by Moebius

S jedne strane uzorno usklađivanje i bezrezervno zastupanje interesa svojih "kumova", trans-stranačke "hobotnice" hrvatske polit-ekonomske oligarhije - koja nije nekakvo "nasljeđe komunizma", udbaša isl, kako se pjene moralistički desni ekstremisti, nego je sasvim moderan fenomen, koji je prošlogodišnji nobelovac za ekonomiju Paul Krugman označio kao "crony capitalism", (vidi moj članak Nobelova nagrada za ekonomiju žestokom kritičaru neoliberalizma od 13. listopada prošle godine). Prevodi se kao "pajdaški" ili "ortački" kapitalizam, a ja bih predložio kovanicu: kumovski kapitalizam.

Da bismo shvatili njihovu moć, nije nam dovoljna ni puka sociologija, govor o klasama. Moramo obnoviti jezik političke ekonomije; nema razumijevanja, bez dobrog starog Karla Maxa (koji je mrtav, ali njegove sablasti kruže svijetom).

Kapitalisti su zastupnici kapitala, bezlične, nadljudske, globalne sile, koja poput čudovišnog Galaktusa iz stripa "Srebrni letač" luta svijetom, žudeći (vlastitom naravi prinuđena, da žudi) utažiti svoju "kurjačku glad za viškom vrijednosti". Kapitalisti su dio kapitalističkog stroja - iako sjede na vrhu (pa ponekad padnu, i stroj ih bez zastajkivanja pregazi).

Kapital žudi sebi podjarmiti sve raspoložive resurse pa je tako tijekom posljednjeg desetljeća u Hrvatskoj na udaru osobito bio prostor, kako u središtima gradova (uzurpacija javnih prostora za privatne profite), tako i drugdje (obalno podruje, kamenolomi idr.).

Najpoznatiji je slučaj zagrebački Cvjetni trg. Elitistički usmjerena kampanja "Prava na grad" i "Zelene akcije" dosljedno je odbijala ući u politekonomsku analizu, ostajući na pukom intelektualizmu i moralizmu. Intelektualna elita uvijek gubi u sukobu s ekonomskom: poglavar Milan Bandić i razvojnik Tomo Horvatninčić su nas sve zajedno išamarali kao balavce, što se potvrdilo na izborima za gradonačelnika u svibnju ove godine. (Vidi moj članak od 20. kolovoza prošle godine Kako su Zelena akcija i Pravo na grad izdali građane, koji je izazvao priličnu buru na "civilnoj sceni".) O tome sam pisao 27. studenoga 2008. u članku Neljudskost "modernističke" arhitekture u službi razvojničkog kapitala:

Agresija kapitala na prostor kao resurs, koji žele podjarmiti isključivo profiterskim interesima, jedan je od ključnih hrvatskih političkih problema. Par metara ovdje, par metara ondje - i tako svuda: od središta gradova, preko ilegalnog rada gotovo cijele industrijske grane vađenja šljunka i kamenja, do planova za stotine golf igrališta i betonizacije i privatizacije jadranske obale. Borbe za očuvanje livada povezane su sa socijalnim i političkim borbama za dignitet rada, za odgovornost političara narodu itd..

Autoritarni populizam protiv participativne demokracije

Druga je pak kvaliteta Bandićev izvanredni socijalni populizam desnog, autoritarnog tipa. On svuda ide među male ljude, brine o njihovom dobru, dijeli im novce, riješava njihove jadikovke protiv hladne birokracije i zločestinh gazdi.

Ta njegova socijalna osjetljivost nema nikakve veze sa socijalnom demokracijom, političkom filozofijom koju formalno slijedi njegova stranka. Nje on jedan iz naroda koji je sposoban voditi ih, nego jedan od onih iznad naroda, koji je voljan spustiti se k nima i čuti, što ih tišti.

Tu kvalitetu doslovno nitko od hrvatskih političara danas nema (ni lijevo - zato ozbiljne ljevice ni nemamo, samo liberale a ne i radničke stranke), ni desno.

Milan Bandić izrasta iz Naroda i odgovara na projecirane želje Naroda, i zato njegov iskorak iz gradske u nacionalnu politiku može značiti tektonski poremećaj, čak i ako na kraju ne bude izabran.

Prekidam ovdje, jer ionako sam debelo premaši nekakvu normu za jedan blogerski zapis. Riječ "narod" namjerno je u gornjem pasusus dvaput pisana velikim slovom.

S druge strane stojimo mi, opredjeljeni za aktivnu demokraciju, koji narod visoko cijenimo, ali ćemo tu riječ ipak uvijek pisti malim slovom. Prožeti moramo sebe same odanošću ideji participativne (sudioničke) i deliberativne demokracije - osposobiti se, da postanemo čvorišta mreže istinskog iskazivanja interesa demosa, koja se pomalja.

Promjene su duboke i nezaoustavljive: Hrvatska ide ka "trećoj republici".

- 23:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.10.2009., četvrtak

Dva zagrebačka haikua

Jučer i danas napisano.

Maksimirski stadion

HAIKU POSVEĆEN RUGLU OD SJEVERNE TRIBINE, S KOMENTAROM U IMOTSKOM STILU

Maksimir. Kao kula,
Mamićev stadion blista.
Kriče majmuni.

Canjuga, vrati se, sve ti je oprošteno!

JUTROŠNJI HAIKU: ZVUKOVI I MIRISI

Zora u gradu.
Cvrkuću ptice. Opojni
miris benzina.

Ono "u imotskom stilu" odnosi se na "Imotski haiku", na koji sam poveznicu na video dao prekjučer, a stihovi glase:

Zima je.
Pivac stoji na jednoj nogi
Vitar gonja lepušinu po guvnu.

A je 'ladno, krvi ti Isusove.

Možda baš i nije vrhunska poezija, ali je duhovito! U istom stilu je netko napisao

SLAVONSKI HAIKU

Kulin, šljiva,
preorana njiva.
Bekrija brke suče.
Zora se pomalja.

Kad će već ti poticaji...

Ajme, da znaju Japanci što im radimo od kulturnog nasljeđa ovdje na zapadnom Balkanu! nut

- 23:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.10.2009., srijeda

Alan Ford i Superhik - pjesnička posveta

Posljednjih nekoliko ana imam problema s vidom. Upaljeno mi je oko, ono desno na koje inače dobro vidim, na kojem sam imao operaciju prije dvije godine. Tako mi je teško dugo gledati u ekran, brzo me zaboli glava. Dobro je, da znam slijepo tipkati pa mogu i bez gledanja u ekran! Zato ne mogu nastaviti neke ozbiljnije članke, koje sam pripremao. Teško mi je napisati nešto dugačko, ogotovo kad moram pregledavati puno zapisa. (Lakše mi je pisati, nego čitati!) puknucu

,Evo umjesto toga malo stihoklepstva, nadam se da će vas zabaviti, kad sam se zapleo u to posljednjih dana, pa i dobivam pohvale i pokude! kiss

A sve nekako zanosi na socijalne teme, uklapa se u onu seriju članaka koje sam objavio prošli tjedan o zaoštravanju klasne borbe u Hrvatskoj. mad

Dobio sam jednu književnu kritiku na moj limerik objavljen prekjučer, u kojem spominjem Mirka i Slavka, da sam čitao pogrešnu literaturu, trebao sam naime čitati Alana Forda.

Ajme, zar to meni!!?? cry

Čitao prva izdanja, izalzila kad sam bio u višim razredima osnovne, moj tata mrko gledao...

Pa evo male posvete kultnom stripu:

Kad bijah mlad, siromah al' nikom' jalan
moj junak bijaše Ford, imenom Alan.
Onda je Superhik
postao glavni lik
meni gorčina osta, njima život sjajan.

- 22:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.10.2009., utorak

Dva uzorna haikua!

Što je haiku, a što nije haiku? Neki se komentatori ljute da ono što sam napisao jučer i nije haiku - pa, čitali ste već i mog kritičara, koji to isto kaže! headbang

(Za limerik se nitko nije bunio. Zato jer ne znaju što je to. smijeh

)

Evo sada dva uzorna, besprijekorna, prema uputama, koja sam smislio svojedobno, kad sam te upute čitao! smokin

Prvo dakle uputa, prema tekstu Kako pisati haiku, onda moja poetska tvorevina na temu.

Sadašnjost je kvintesencija haiku doživljaja. Stoga nikako ne dopusti da ti promakne upravo ovaj sadašnji tren. (...) Zorno promatraj predmete iz prirode... razotkrit će se neviđena čuda.

Latica cvjetna
opala, ometa muhe
na govnu kravljem.

Smiraj na Neretvi

Postani jedno s prirodom. Dopusti onome o čemu pišeš da se kroz tebe izrazi i ostvari svu puninu svoje životnosti.

Smiraj večernji.
Štovanje trenu dajem:
prdež lagani.

Ma bljek... Slažem se, odvratno je! Ali poglečte, sve je tu: doživljaj trenutka, predmeti iz prirode, izraz punine moje životnosti... party

A vidi ovo - opet haiku, jedna onako malo slobodnija varijanta, kao Hamlet u Mrduši Donjoj: greedy

- 23:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.10.2009., ponedjeljak

Jutarnji haiku i noćni limerik

Za pauzu, malo poezije!

Jutros, još prije nego što sam ukopčao računalo, smislio sam haiku:

Kraj mora, u Splitu
mrtva željezara; rivom mile
gladni radnici.

Međutim, dok sam spremao doručak, javio se unutrašnji kritičar:

Zar to - haiku!?
Ludi liku, poserem
ti glupu sliku!

Zatim, kasno uvečer, jedan limerik:

Bijah jednom mlad i žudjeh za slobodom
čitao Mirka i Slavka, edicija "Nikad robom"
gutao knjige u mraku
gradio kule u zraku
borio se za ideale - a nisam bio s tobom...

- 23:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.10.2009., nedjelja

Novinari i metalci: Jedan svijet - jedna borba!

Nastavljam seriju članaka o zaoštravanju klasne borbe u Hrvatskoj. U prva dva članka, u utorak i srijedu, presio sam komentare o kampanji Jutarnjeg lista da se hrvatske radnike uvjeri kako su lijeni, nesposobni i razmaženi, te da moraju pristati na dalje smanjivanje svojih socijalnih prava u korist svojih dobrih, velikodušnih poslodavaca, koji su jedini, koji u Hrvatskoj marljivo rade i sve druge nose na svojoj grbači. Zatim, u četvrtak, objavio sam dnevnik Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!, prenoseći prioćenje anarhističke MASE o slučajevima splitske Željezare i Salonita.

Sindikalna skuština Večernjeg lista 14. listopada 2009.

Ovih dana stiže vijest o zakazanom štrajku u Večernjem listu. Važan korak, jer, uz stalno srozavanje kvalitete medija za koje su novinari najmanje krivi, novinari su kao radnici podvrgnuti bezdušnom iskorištavanju: npr. godinama rade kao honorarci, bez radnog odnosa a sa svim dužnostima kao stalno zaposleni. Neću sad duljiti o tome, pisat će se još slijedećih dana.

Na portalu h-alter,Mate Ćosić prenosi i komentira vijesti iz Slovenije o autonomnoj radničkoj akciji. Zaobišli su žute sindikate i udarili gazdu tamo gdje boli: izazvali su mu troškove štrajkom. Osobita kvaliteta pritom je solidarnost: zato je 95 radnika nije primilo cijelu plaću, njih 2000 stupilo je u štrajk! Slijedili su pregovori i došlo se do dogovora. Također, opet susrećemo ideju plenuma kao načina prenošenja infomracija i odlučivanja.

Oko dvije tisuće radnika tvornice Gorenje u Velenju od utorka, 15. rujna, zaustavilo je tvorničke mašine i prestalo s proizvodnjom. (...) Činjenica da plaće nisu pravilno isplaćene samo manjem broju radnika (prema informacijama uprave samo 95 radnika), a da je to izazvalo blokadu, ustvari govori o solidarnosti i izrevoltiranosti radnika svojim položajem. Zanimljivost štrajka je i u tome što su se radnici/ce spontano organizirali po logici plenuma (ili vijeća), što su sami artikulirali svoje zahtjeve i odbili sindikalno predstavništvo. (...) Radnici, u 'post-socijalističkim' kontekstima u kojima je propitivanje odnosa rada i kapitala tabu, ipak uspijevaju, vođeni golim pitanjem egzistencije, pronaći imanentno autentične forme radničkog organiziranja, ali i svoje kolektivno "oružje" koje udara tamo gdje najviše boli. (...) Da je strah kako će ova akcija inspirirati i ostale radnike bio opravdan pokazali su radnici tiskare MKT Print (bivše tiskare Mladinske knjige) koji su se u četvrtak ujutro okupili pred tiskarom zahtijevajući isplatu svojih zaostalih plaća....

Jedan svijet - jedna borba

O tome, da se radnička aktivnost nastavlja, svijedoči slijedeća vijest koju prenosi HINA 23. rujna:

Predsjednik slovenske vlade Borut Pahor obećao je u utorak "novo poglavlje" za oko 330 zaposlenih u tekstilnoj tvrtki "Muri" koja je pred stečajem, ali su ga prije toga izviždali okupljeni radnici koji su u ponedjeljak počeli štrajk. (...) Slovenska vlada u zadnje se vrijeme susreće sa sve više "spontanih štrajkova" u poduzećima u kojima je država manjinski vlasnik, a nakon "Gorenja" u prošlom i "Mure" u ovom tjednu, najavljuje se da bi nezadovoljstvo slično mogli očitovati i radnici u još nekim tvrtkama.

Radnici moraju naučiti, da će ih gazde bezdušno eksplatirati, ako im to radnici dopuste. Željko Kerum, što na umu to na drumu, jednom je otvoreno rekao: da, ja plaćam blagajnice minimalno, jer mogu, ako budem natjeran na to, plaćat ću ih više. (Također: psuje novinare, jer može.)

Treba biti solidaran čak i ako osobni interes nije trenutno u pitanju, nastupati zajednički, udariti gazde po džepu, te preuzeti inicijativu onda, kad je očito da se radi o vrlo grubim zloupotrebama. Privatno vlasništvo nije svetinja. Oni koji su u neki pogon uložili godine svoga rada, mogu polagati pravo na odlučivanje o njegovoj sudbini.

Kao što sada najavljuju radnici splitske Željezara, koji se radi još od travnja, nastavljajući borbu za svoj životni interes. Vijest o tome u Večernjaku. Zanimljiva je, usput, manipulacija u naslovu jednog članka u Večernjaku prije dva tjedna: Radnici Željezare Split zahtijevaju masovne nerede. Naravno, neistina: nered je ono, što se sada događa. Da se zaista neka nova energija u ovom društvu budi, pokazuje i činjenica da je troje predstavnika raznih izigranih radnika, među njima i Tonči Mužić iz Željezare Split, nastupilo danas na HTV, kod Aleksandra Stankovića u emisiji "Nedjeljom u dva": Radnička muka, vlasnički grabež.

Prenosim sa mrežnog sjedišta Crvene akcije:

Radnici napokon uzimaju stvar u svoje ruke pa će tako sutra (u ponedjeljak) zauzeti tvornicu i početi štrajkati glađu ispred Ministarstva gospodarstva. Zahtijevaju raskid ugovora sa poljskim Zlomexom i početak proizvodnje 1. studenoga. Ukoliko se to ne dogodi radnici će preuzeti tvornicu i organizirati proizvodnju pod svojom upravom.

Nemojmo dopustiti da se i ovoga puta ponovi dobro poznati scenarij kada se Vlada nagodi sa radničkim predstavnicima tako da ugovori novi sastanak za pregovaranje kako bi dobila na vremenu ili udjeli mrvice kojima se radnici moraju zadovoljiti. Pokažimo svoju solidarnost i dajmo punu potporu u provedbi najradikalnijeg zahtjeva - preuzimanju tvornice u ruke radnika. Ukoliko uspiju u svom naumu, pokazati će da se radikalizacijom radničkog pokreta može dobiti puno više od mrvica izborenih pregovaranjem ili štrajkovima glađu.

Zbog straha da se to ne dogodi Vlada će učiniti sve da spriječi zauzimanje tvornice, bilo razjedinjavanjem radnika, bilo slanjem policije na radnike. Naš je zadatak podržati radnike u njihovom naumu i spriječiti vladajuće da, ako radnici uspiju zauzeti tvornicu, manipuliranjem javnosti pokažu ovo kao još jedno ometanje tuđeg posjeda i tako ih izbace iz njihove tvornice. Samo našom solidarnošću i potporom možemo postići da Željezara Split dođe u ruke onih kojima i pripada – radnicima.

Ne radi se samo o metalskim radnicima - i ne radi se samo o novinarima. Riječ je o obrani interesa i prava svakoga, tko živi od svoga rada; svakog pripadnika radničke klase, svakog proletera.

- 23:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.10.2009., subota

Lekcija iz istinoljublja klerikalnim i nacionalističkim licemjerima

Umoran sam večeras i idem na spavanje prije nego inače. Bio sam zaposlen cijeli dan, popodne i navečer radio sam na jednoj inicijativi na kojoj radim s par ljudi; vjerujem da ću o tome uskoro pisati.

Evo sad, na brznu, kao dodatak juečrasnjem tekstu Sramota hrvatskih biskupa samo dodajem poveznicu i citate na jedan intervju sa Slavkom Goldsteinom, iz studengoa 2007., u Jutarnjem listu. Naslov glasi: Slavko Goldstein - Tito je bio vođa zavjere šutnje o Bleiburgu, a razgovor je vodio Miljenko Jergovi.ć. Toliko da oni koji su kadri i voljni malo razmišljati o tome tko je i kakav je čovjek Slavko Goldstein, kojeg predstavnici strane države u Hrvatskoj tako podlo opanjkavaju: intelektualac, humanist, znanstvenik i domoljub.

Nakon što je rasprodano prvo izdanje, pred Interliber objavljeno je drugo, dopunjeno izdanje knjige “1941 - godina koja se vraća”. Autor Slavko Goldstein je, međutim, već u pripremama za novu knjigu, u kojoj će se baviti godinom 1945, među ostalim i zločinima i osvetništvom počinjenima nad poraženom vojskom. Razgovarali smo o duhu vremena u kojem je taj zločin bio moguć, te o razlozima za šutnju dugu skoro pedeset godina. (...)

Zatim sam (leti 1945., op. Z.O.) susreo jednog ratnog druga, demobiliziranog komesara jedne čete u Karlovačkoj udarnoj brigadi, koji mi je povjerio kako je i njegova četa sudjelovala u praćenju jedne skupine zarobljenika na Križnome putu. Imali su naredbu likvidirati sve koji zaostaju u maršu. On mi je zadovoljno govorio kako nikoga nisu ubili, ali o svemu je pričao nerado i tjeskobno. O masovnim ubojstvima čuo sam nešto kasnije. U jesen 1945. Tada sam saznao da su zarobljeni ustaše jedno vrijeme bili masovno ubijani bez suđenja. (...)

Kada je sredinom sedamdesetih Milan Basta objavio knjigu “Rat je trajao sedam dana duže”, u kojoj je s partizanske strane opisivao te događaje, otvoreno smo se pitali zašto nije rekao što je bilo sa zarobljenicima. Svi smo znali što je s njima bilo. Kao glavni urednik Stvarnosti, a zatim i Sveučilišne naklade Liber, u dva sam navrata pokušavao probiti zabranu govora o kompleksu Križnog puta, jer sam smatrao da je to dužnost nas izdavača, urednika, pisaca, pa na kraju i nas bivših partizana, ali nije išlo. Postojala je zavjera šutnje, i nema dvojbe da je ona dolazila od Tita osobno. (...) Tito je itekako znao, o čemu postoje i dokumenti, na primjer izvještaji štabova bataljona o izvršenim likvidacijama, koji su prosljeđivani sve do generalštaba, i nije moguće da nisu dolazili do Tita. (...)

U proljeće 1945. hrvatski je narod bio podijeljen na dva strogo suprotstavljena dijela: na antifašističku većinu za koju je svibanja 1945. značio kraj rata, pobjedu i oslobođenje, i na manjinu poražene vojske i njenih pristaša, za koju je poraz zaista bio neprimjereno tragičan, tim tragičniji što su u njemu stradali i brojni sasvim nedužni ljudi. Ali to je ipak bila manjina, koja nije bila neznatna, ali ipak manjina koja ni približno ne simbolizira cjelokupni korpus hrvatskog naroda. Tragedija cjelokupnog hrvatskog naroda započela je 1941. godine nacifašističkom okupacijom i ustaškom strahovladom i genocidnom politikom, koja je direktno dovela do osvetništva i politički usmjerenog ubijanja 1945. godine. (...)

Pitanje nije nimalo naivno, jer masovna osvetnička i politički ciljana ubijanja 1945. zaista su bila besmislena. Još je bila besmislenija 45-godišnja zavjera šutnje koju je nametnula tadašnja vlast. Danas, kad o tome nastojim pisati trijezno i istinito, nikako ne želim opravdavati besmislene zločine, ali moram govoriti i o korijenima, okolnostima i posljedicama. Po cijeloj Europi i dijelovima Azije i Afrike harao je strašan rat, strašniji od svih dotadašnjih, i za sobom je ostavio pustoš po drumovima, selima i gradovima, pustoš u obiteljima i u ljudskim dušama. Nasilna smrt postala je svakodnevica, neprirodno je postalo prirodno. Narušene su moralne kategorije, ljudski je život izgubio mnogo od svoje vrijednosti. Nitko nije protestirao zbog 300.000 ubijenih u Hirošimi, dok je trajao rat kojeg je trebalo završiti, jer mogao je odnijeti još i više od 300.000 života. Trebao bih pisati s današnjim očima i kriterijima, uzimajući u obzir i ondašnja stanja i kriterije. Ne znam koliko ću uspjeti. Među posljednjima sam živima iz generacije hrvatskih partizana koji je možda u stanju o tome sagledati punu istinu i osjećam se dužnim da to pokušam.

- 23:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.10.2009., petak

Sramota hrvatskih biskupa

Prekidam, zakratko, moju seriju napisa o jačanju klasne borbe u Hrvatskoj, jer sam opet iritiran ponašanjem jedne moćne institucije prema jednom pojedincu. Ista institucija i isti pojedinac, nažalost, kao i prije tri tjedna, kad sam objavio tekst
Bozanićev korak unatrag. Sada, n ažalost, i kolektivnim napadom.

Dakako, kardinal Josip Bozanić, zastupnik zastupnika Božjeg na Zemlji, neće se osobno spustiti do toga, da nekom tamo bivšem partizanu (koji je to, UBS (Usput Budi Spomenuto), postao sa 16 godina ne zbog ideologije, nego bježeći od genocida koji je provodio tadašnji zločinački kvislinški režim, čiji su svi vođe bili katolici, u kojem je pobijena cijela njegova obitelj, osim mlađeg brata kojeg su također spasili partizani), odgovara na njegove drske primjedbe, u otvorenom pismu naslovljenom Uzoriti kardinale, zašto se niste pomolili u Jasenovcu kao papa u Auschwitzu?; skrivat će se ispod stola. Zato se kolektivno javlja predstavništvo države Vatikan u Zagrebu, čitajući bukvicu jednom hrvatskom domoljubu. Pri tome se, naravno, direktno uključuju u ustašoidnu kampanju, praveći još korak natrag u odnosu na korak natrag, koji je kardinal Bozanić načinio u odnosu na nadbiskupa Škvorčevića.

Pravi kršćanin mogao bi spomenuti, barem kurtuazno: gospodine Goldstein, izražavam suosjećanje i kajanje, u ime institucije kojoj pripadamo, što su pripadnici katoličke crkve poubijali cijelu vašu obitelj. Ali prije će deva kroz ušicu igle, nego biskup u kraljevsko nebesko!

ali nije shvatljivo da tvrdi da se u Hrvatskoj ne taje, ne skrivaju i ne niječu zločini komunizma.
Potpuna laž. Sam Slavko Goldstain pridonio je uvelike 1980-ih da se o tome počne slobodno govoriti. Takozvani "duhovni" stol ovu hinbenu objedu dalje obrazlaže činjenicom da nijedan bivši partizan nije optužen za ratne zločine - što je točno, ali riječ je o posve drugom pitanju.

Hrvatski partizani, uključujući i nekoliko desetaka katoličkih svećenika koji su znali izabrati stranu istine i pravde protiv okupatora i njegovih domaćih slugu (za razliku nažalost od drugih, koji su stali uz uz ustaške zlotvore), 200.000 Hrvata (većinom katolika), od čega je četvrtina u borbi poginula, vodili su herojsku antifašističku borbu, te uz ostalo spasil od uništenja nekoliko tisuća Židova. Predstavnici države Vatikan, zavaravajući vlastitu rđavu savjest (jer je već degutantno koliko se pokrivaju samim Alojzijem Stepincem, praveći se da je nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić pisao pjesmice o cvijeću i proljeću a ne ode poglavniku!), sve što imaju o tome reći jest "i oni su činili zločine"!!! Buuuuu!!! I Englezi su, je li, činili zločine, i Mongoli su je li činili zločine... Svi su oni, je li, banda jedna zločinačka u očima Svete Majke Katoličke Crkve., bezgriješne, čiji je sadašnji totalitarni vladar, namjesnik Isusov na zemlji, prije bio šef svete inkvizicije.

Slavko Goldstein

Pitaju oni sa stola, podlo insinuirajući:Nije li čudno da se tijekom jugoslavenskoga režima desetljećima nije opovrgnuo preuveličan broj žrtava jasenovačkoga logora?
Nije li sramno, odvratno, nisko, huljski, sotonski, da se ovo predbacuje čovjeku, koji je uvelike pridonio da se taj broj opovrgne? (Pogledajte recimo kako je zbog toga na njega bjesan velikosrpski šovinist Milan Bulajić. O toj temi pisao sam ovdje.) Nije li bijedno, da to jednom pojedincu, koji je učinio puno više nego što se od njega može očekivati (uključujući i namjeru da posjeti Bleiburg), predbacuju predstavnici jedne moćne institucije, koja, recimo, do danas nije učinila ništa, da se opovrgne preuveličan broj žrtava Bleiburga? I koja je eto, slijedeći oholost, jedan od smrtnih grijehova po njihovom vlastitom učenju, desetljećima odbijala pokloniti se žrtvama Jasenovce, jer, pazi molim te, tamo su neki vrijeđali Crkvu, pa je li, uvrijeđenost njihovih ekselencija je važnija od činjenice masovnog pokolja, kojeg su počinili članovi njihovih stada?

Lijepo je da duhovnostolaši kažu:
Ipak, iz svega što je u Otvorenome pismu napisano razvidno je da gospodin Goldstein zna što je istina. Treba imati hrabrosti suočiti se s njom i javno ju izreći.
Iz njihovog je pak pisma razvidno da oni nemaju hrabrosti s istinom se suočiti. Ono dobro, što sam pohvalio u travnju ove godine u dnevniku Biskupi u Jasenovcu, sada je (ovim pismom, također i drugim kontinuiranim sramnim napisima "Glasa Koncila" - nažalost, misli se izgleda na Tridentski koncil, a ne Drugi vatikanski) poništeno: Rimokatolička crkva u Hrvata i dalje je leglo ustašonostalgije. Nažalost, oni koji znaju što je istina i imaju se hrabrosti s njom suočiti, kao što je fra dr. Petar Jeleč, još su u manjini.

Svatko se sa istinom i laži u sebi samom mora suočiti, ali i institucije to moraju učiniti. Oni, koji će me zbog ovog napisa napadati, neka imaju na umu da ja nisam komunist (u smislu, koji je taj termin u 20. stoljeću zadobio), niti sam to ikada bio (niti član SKJ, niti pristaša te ideologije), pa se nemam što za njihove grijehe ispovijedati. Međutim, imate i u slijedećem meni dragom citatu ideal "komunizma" (zajedničkog vlasništva), koji pretrajava kroz 2000 godina u svijesti ljudi, pa je onda, nasuprot Crkvi čiji su se vođe slizali s vladarima i moćnicima, i sekulariziran u 20-stoljetnom komunizmu:

Svi su vjernici bili jedno srce i jedna duša. Nitko nije govorio da je nešto što posjeduje samo njegovo, već su svi međusobno dijelili sve što su imali. (...) Nikome od njih ništa nije nedostajalo.
(Djela apostolska, 4, 32-34)

Biskupi bi ponekad trebali o tome razmisliti.

- 19:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

15.10.2009., četvrtak

Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!

Seriju napisa o radništvu i klasnim odnosima u Hrvatskoj započeo sam prekjučer tekstom Hrvatski radnici i svjetski kapital: odvratna kampanja Jutarnjeg lista, te nastavio jučer tekstom Jutarnji list: Glasnogovornik Svjetske banke i Hrvatske udruge poslodavaca. Prenio sam više komentara serije napisa u navedenim novinama, o tome kako su Hrvati (čitaj: "hrvatski radnici") lijeni, nesposobni i razmaženi. Ova kampanja pokazuje zaoštravanje klasne borbe u Hrvatskoj od strane hrvatskih i globalnih kapitalista, koji su krenuli u agresiju za dalje porobljavanje radničke klase, dok s druge strane još nema adekvatnog odgovora.

Nekih, zasad vrlo skromnih naznaka, ipak ima. Prenosim sada citate iz dva teksta objavljena na mrežnom sjedištu Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja. Prvo priopćenje njihovog ogranka u Splitu od 8. listopada: Bauk kruži Splitsko-dalmatinskom županijom – bauk anarhosindikalizma.

Radnici splitske Željezare i vranjičkog Salonita zaoštrili su metode borbe i preuzeli stvari u svoje ruke jer im je očigledno kristalno jasna prava uloga postojećih, žutih sindikata (...) Anarhosindikalizam kao metodu borbe bira direktnu (neposredovanu) akciju – usporavanje rada, štrajk, sabotažu, blokadu, bojkot. Direktna akcija logički proizlazi iz našeg shvaćanja samih sebe kao slobodnih bića, izraz je odlučnosti i zajedništva radnika, a prakticirajući je, oživotvorujemo ideale slobode i solidarnosti – temeljne vrijednosti anarhističkog društva. Pravne metode borbe – omiljeno oružje sindikalnih birokrata – služe isključivo gušenju radničke inicijative i rasipanju radničke volje, odlučnosti, borbenosti, vremena i novca. (...) Kroz djelovanje autonomnih lokalnih grupa, radimo na stvaranju mreže baznih sindikata bez hijerarhije, plaćenih službenika i sindikalne birokracije. (...) Direktna akcija i direktna demokracija!

Kao dopuna, dan kasnije, komentar: Čega se sindikati zapravo boje?
Priopćenje sindikalista Željezare od 2. 10. Prenose nam da su se, budući da ih državne institucije i dalje ignoriraju, radnici žestoko pobunili, da čak optužuju svoje sindikalne predstavnike da su ih (zamislite samo!) izdali i prodali, da zahtijevaju radikalne akcije i nerede, ali su ih oni uspjeli odgovoriti od takvog „anarhičnog ponašanja“ (...) župan Sanader upozorava da „ne može dopustiti nikakav anarhosindikalizam jer bi već sutra svi mogli učiniti isto.“ (...) Ako su ovakve metode preradikalne za naše uvriježene (i uhlijebljene) sindikaliste, što bi rekli na otimanja šefova u Francuskoj, ili tek na zauzimanje tvornica i pokretanje radničkih samouprava u Argentini? (...) žuti sindikati su zastarjeli i beznačajni, jeftin folklor u lošem prividu demokracije. Kao i politička kasta, sindikalisti su postali svrha sama sebi (...) Radnici nadu u bolju budućnost imaju jedino ako (...) se samoorganiziraju po nehijerarhijskom, direktno-demokratskom modelu (kao studenti s plenumima) i sami preuzmu ono što im pripada – svoja radna mjesta.

Tu se spominje primjer studenatskog pokreta i njegovih plenuma, sa sredštem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pokret i dalje radi, plenumi se redovno sastaju jednom tjedno, slijedećg vikenda je "radni vikend" uz sudjelovanje ljudi iz raznih plenuma na hrvatskim fakultetima.

U doba proljetne blokade fakulteta objavio sam niz komentara. Prenosim poveznice na neke od njih - u ovom kontekstu, samo naslovi dovoljno govore:

27. svibnja 2009:
Zapamnite riječ Plenum: još ćete je često slušati!
7. svibnja:
Radnici i seljaci uz studente: Na djelu je klasna borba
25. travnja:
Studentsko zaposjedanje: da, revolucija je počela!

Plenum Filozofskog fakulteta izrazio je podršku radnicima Salonita.

Držimo važnom demokratskom lekcijom široj javnosti što se nisu ustručavali napustiti usko polje konvencionalnih strategija kada su se one pokazale nesvrhovitim. Nadamo se da će imati snage odlučno ustrajati u svojim zahtjevima i nakon što su blokadu odlučili obustaviti. Ulozi njihove borbe od općedruštvenog su značaja: obrana stečenih socijalnih i političkih prava, među koje spadaju i pravo na protest i pravo na štrajk.

Evo toliko za danas, da ne opterećujem svoje čitatelje predugim tekstovima. Sutra slijedi nastavak.

- 23:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.10.2009., srijeda

Jutarnji list - glasnogovornik Svjetske banke i Hrvatske udruge poslodavaca

Jučer sam započeo zamišljenju seriju zapisa, u kojima ću prenijeti neke aktualne informacije i stavove o ekonomskoj i društvenoj situaciji u Hrvatskoj. Jutarnji loist, koji se već davno profilirao kao zastupnik krupnog kapitala (dakako, to ne znači da svi novinari u tome sudjeluju!), nije sam po sebi u tome bitan: on je samo instrument. Cijeli, Europa Press Holding nastupa glasnogovornička služba Svjetske banke i Hrvatske udruge poslodavaca. U situaciji opće društvene krize, klasna borba se zaoštrava, a kapitalisti su sada u ofanzivi.

Radnici s krampovima

Prije Viktora Ivančića, čiji sam tekst jučer prenio, na tu temu se dvaput oglasila Crvena akcija, evolucionarna organizacija proletarijata i svih potlačenih. Prenosim citate iz dva njihova priopćenja. Prvo je priopćenje od 20. rujna:

Gotovo svakodnevno na stranicama tog lista pojavljuju se bombastični naslovi i tendenciozni članci koji pokušavaju dokazati postojanje nekakvog glomaznog, skupog i nepotrebnog sistema socijalne zaštite koji guši hrvatsko društvo. (...)

Krajnje je smiješno Hrvatsku, gdje je neplaćeni prekovremeni rad pravilo, kao i zabrana sindikalnog organiziranja u privatnom sektoru, gdje je normalno radnicima ograničavati broj odlazaka na WC, gdje očajni radnici upuštaju u činove samožrtvovanja kao što štrajkovi glađu, uspoređivati s tim zemljama, a pogotovo govoriti o pretjeranoj socijalnoj zaštiti. Tranzicijske horor priče iz hrvatske radničke stvarnosti u Jutarnjem su prikrivene iza "statistike" i "prosjeka". (...)

Ova kampanja očito ima za cilj olakšati kapitalistima daljnje udare na standard naroda. Mediji se predstavljaju kao "javnost", ali govore samo kao glasnogovornici šefova i na taj način sasvim očito služe uskoj manjini protiv interesa masa. U kapitalizmu, sloboda medija je samo sloboda od demokratske kontrole većine i tako će nužno biti sve dok ne izborimo ekonomiju u kojoj smisao proizvodnje neće biti punjenje privatnih džepova pojedinaca, nego zadovoljenje potreba masa i medije koji će govoriti u interesu tih masa.

Slijedeće prijopćenje uslijedilo je 8. listopada

Kampanja laži Jutarnjeg lista i EPH ne samo da se nastavlja nego i eskalira. Očito zaključivši kako redovito objavljivanje najprljavije propagande u vijestima nije dovoljno, Jutarnji je odlučio toj propagandi dati najistaknutije mjesto i time se praktički pretvorio u službeni bilten Svjetske banke i udruge poslodavaca. (...)

Gnjusna nepotpisana žvrljotina koja nosi naslov "Kviz koji je srušio deset Hrvatskih mitova" sasvim je opravdano izazvala zgražanja javnosti. Uz to, nedavno je i kao jedna od kategorija vijesti (uz vijesti iz Hrvatske i svijeta) dodana kategorija pod naslovom "Kako dalje" koji skuplja sve leži, mitove i manipulacije podacima na jednom mjestu. Ako je Jutarnji doista srušio koji mit, onda je to mit o nezavisnim medijima.

O kampanji EPH-a, h-alteru 13.10.2009.:prenosi članak Stipe Ćurkovića "Tranzicija i solidarnost" iz "Zareza" od 1. listopada: Slučaj ideološke propagande Jutarnjeg lista njemu je povod za sagledavanje dodatnih aspekata konteksta u kojime jse ona odigrava. Time završavam današnju svoju ponudu za čitanje. Slijedit će nastavak, u kojem se osvrćem na neke druge aktualne događaje, s istim kontekstom (zaoštravanje klasnog antagonizma) povezane.

Kampanja koju EPH zadnjih mjeseci provodi uvjeravajući nas da su lijenost i parazitizam hrvatskog radništva uzroci gospodarstvenih problema države, predstavlja zaoštravanje i novi stupanj otvorenosti u klasnom antagonizmu odozgo. Zasad se nije dogodio sličan stupanj samosvjesne mobilizacije s druge strane. (...)

Kada ekonomska liberalizacija postaje istoznačna sa "slobodom" kao takvom, a sistematski napad na socijalna prava biva proglašen nužnim aspektom procesa posttotalitarne "demokratizacije", svako suprotstavljanje liberalizaciji postaje potencijalnim činom neprijateljstva prema slobodi, a otpor protiv sužavanja socijalnih prava neprijateljstvom prema demokraciji

U retoričkom registru nacionalističkih invektiva devedesetih neprijatelje tržišnih reformi - uz prešutnu pretpostavku o identičnosti interesa tržišta s interesima nacije - običavalo se zvati upravo neprijateljima. U retorički mekšoj varijanti - uobičajenoj među nominalno "lijevim" parlamentarnim strankama i dijelom NGO scene - uobičajenije je govoriti o nedostatku demokratske zrelosti ili anakronizmu "krivoga mentaliteta". (...)

Osnovni i paradoksalni uvjet za uspjeh ove argumentacijske operacije je da recipijent unaprijed kao aksiom prihvaća da društvo koje treba braniti zapravo ne postoji, nego "samo pojedinci i njihove obitelji" (kako glasi kanonska formulacija Margaret Thatcher). (...) Radikalni metodološki individualizam generira vlastite etičke poučke: tko nije uspio sam si je kriv. (...)

Ono što je liberalna i "socijaldemokratska" parlamentarna i intelektualna opozicija suprotstavila neoliberalizmu s nacionalističkom fasadom, bio je projekt indigniranog odbacivanje kiča nacionalističkog pokrova uz prešutno ubrzavanje u smjeru iste socijalne politike. Ideali europske integracije i demokratske normalizacije (...) zamijenili su Naciju kao krajnju instancu ideološke legitimacije istog transformativnog procesa. (...)

Zanemareni aspekt kontinuiteta na ideološkoj razini - unatoč svim razlikama u diskurzivnoj izvedbi - čini i zajednički podtekst klasnog prezira u narativima tobože oprečnih socijalnih imaginarija. Slučajevi okupacija tvornica ili organizirani otpori privatizaciji i "racionalizaciji" naučili su nas da se u dominantno "desnoj" izvedbi prezir prema socijalizmu direktno prevodi u refleks optuživanja pobunjenih radnika za jugonostalgiju, "nefleksibilnost" i kočenje napretka mlade države. Iza nacionalističke retorike krila se jedva skrivena klasna agenda. (...)

Radnici jedu

Ako je nacionalizam time otkrio da je u krajnjoj konzekvenci - i neovisno o tome što su involvirani akteri vjerovali - bučna ideološka površina dubljih i dalekosežnijih procesa kapitalističke restauracije, liberalna građanska ljevica je iz opetovanog igrokaza tih neuspjelih interpelacija politički uspjela ekstrahirati samo potvrdu svog prezira prema "kolektivističkim refleksima" masa, ovoga puta u ruhu moralno i estetski zgađenog antinacionalizma. (...)

Recentna kampanja EPH-a - po samopoimanju medijski agent liberalne političke opcije - predstavlja dospjeće tog procesa do njegovih krajnjih konzekvenci. U kontradikciji između restauracije kapitalizma i proklamirane socijalne homogenosti ishod je nužna antagonizacija klasnih odnosa i - u ovom slučaju - agresivno odbacivanje samog načela solidarnosti i unutar suženih nacionalnih parametara. (...)

Pitanje je postavljeno. Ono glasi: hoće li medijski oktroirani - u osnovi neokolonijalni - samoprezir i klasna autoagresija uspjeti spriječi otvorenu koliziju interesa većine s tranzicijskim elitama? Ili će se otvoriti politički prostor za fundamentalo propitivanje dosadašnjeg smjera razvoja? Stanje je dovoljno akutno da si smijemo priznati da je naša uloga u ovome trenutku defenzivna, ali zato vrlo konkretna: obrana stečenih socijalnih prava i institucijâ socijalne zaštite kao povijesno već izborenih, konkretnih oblika solidarnosti. To je prvi - ali nužan - korak u otporu protiv sve direktnijeg podčinjavanja životâ većine zahtjevima kapitala (...)

- 21:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.10.2009., utorak

Hrvatski radnici i svjetski kapital: odvratna kampanja Jutarnjeg lista

Prije nekoliko dana, objavio sam priopćenje Crvene akcije Uništena još jednagrana industrije u Hrvatskoj. Vraćam se danas opet temi radništva i klasnih odnosa u Hrvatskoj.

Krvavi EPH

Zastupnici krupnog kapitala, naime, krenuli su u ideološku ofanzivu, kombinirajući nacionalističku dogmu ("svi smo mi Hrvati, moramo biti zajedno, ne bi raja smijela buniti na bogataše") sa neoliberalnom globalističkom (kapital je vječan, tržište je Bog, slušaj Svjetsku banku, slijedi gazdu svog!) Tome se treba suprotstaviti.

Prenijet ću danas i slijedeća dva dana nešto o tome. Prenosim citate iz nekih članaka, uz poveznicu na cjelokupni tekst.

Započinjem s člankom Viktora Ivančića: Tko će bandi pružiti odmor? o notornoj ideološkoj propagandi Jutarnjeg lista i Europa press holdinga: "Dobri Hrvati" moraju pokorno raditi za male plaće, da bi njihovi gazde bili zadovoljni: Vrijedi pročitati taj tekst, objavljen u malotiražnom tjedniku.

Najprominentnije glasilo Europapress holdinga, praćeno ostalim korporacijskim izdanjima, već dva mjeseca vodi neku vrstu svetoga rata protiv "landranja" i parazitskog mentaliteta ovdašnje radničke klase, i sva je prilika da će u sljedećem naletu medijska bojna zatražiti uvođenje prijekih sudova (...) "Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost!" glasio je naslov na prvoj stranici s kojim je započela tabloidna proizvodnja moralne panike. (..) Živite bolje nego što zaslužujete, poručuje medijska inkvizicija, odnosno ne zaslužujete da živite. (...)

Zato što je došlo do "neutemeljenog populizma" koji je "zemljom drmao mjesecima", kaže se, a rezultirao je podmuklom studentskom pobunom i prosvjedima na Facebooku. (...)

Udarnici "Jutarnjeg" nisu obični debili, nego debili koji su preuzeli ideološki jezik u svome najvulgarnijem izdanju, uz popratne moralne osude: Kako vas nije sram što ne želite više raditi za niže plaće i kraće godišnje odmore?! Kako se usuđujete protiviti otkazima bez otpremnina?! (...) Očisti li se od "kvizovskih" magli i statističkih opsjena, osnovna teza "Jutarnjeg lista" vrlo je prosta: poslodavci su velikodušna gospoda, a radnici nezahvalna govna. (...)

Objekte svojih napada i ne nazivaju radnicima, nego "Hrvatima", polazeći od toga da je nacionalizacija klasne sudbine nešto što će "Hrvati" lakše popušiti. Odricanje od elementarnih socijalnih prava i zaštite, pokorno prihvaćanje minimalnog klasnog standarda, plasirano je kao nacionalna obveza (...) Zadovoljan Hrvat je onaj koji ubire profit od rada dobroga Hrvata. (...)

U Europapress holdingu su bez problema uručili otkaze novinarki Nataši Škaričić i novinaru Igoru Lasiću jer su se, nesmotreno, protivili cenzuriranju svojih tekstova ali ostaje nejasno jesu li ih u internim aktima evidentirali kao "lijenčine", "pijance" ili "naprosto nekompetentne". (...)

Stvarni podtekst sistematskog denunciranja radničke klase, odnosno "Hrvata", koje traje mjesecima, zapravo je napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti. (...) Akutna medijska agresija nije ništa drugo nego pokušaj da se od hrvatskih radnika, od "Hrvata", natjeranih na samoprezir, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi. (...)

Vrijeme je da se ljudi, koji žive od svojega rada (radništvo, radnička klasa, proletarijat) ponovno počnu organizirati u obranu slobode. Bit će teško, jer banda lopovska žestoko tuče teškom artiljerijom krupnog kapitala i krupnih riječi, sirovom brutalnošću ali i podlom manipulacijom.

- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.10.2009., ponedjeljak

Stihoklepstvo: čamotinja jesenja

Spopadne me nekad napad stihoklepstva.

Kiša pada, država propada,
Hladan vjetar oko kuća piri.
Svuda siva čamotinja vlada,
jesen došla a bijeda se širi.

Neka pada, i treba da pada!
Nek' padnu treskom i sabor i vlada,
Spale ih gromovi i potopi kiša,
zamete vjetar, tko ih više šiša...

Al' gle, avaj, jado, čudne zemlje ove:
nije svikla raja za se brinut' sama,
boji se slobode k'o paklenih jama,
bleje kao telad, huču kao sove
što to oni žele? Gospodare nove!

Od mojih ranijih uradaka, nešto što liči na pravu pjesmu, a onako isto čemerno, uklapa se u atmosferu:
Pacifistova himna bogu osvete

I nešto posve petparački, a veselije, davno - sjećate li se Kire? party

Kiro odsvir'o: pjesmica na rastanku

- 23:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.10.2009., nedjelja

Ekonomija mora biti podređena ekologiji

Svoj nazor na svijet nastojim opisati raznim nazivima. Nema samo jednog sustava ideja (ideologije) koja bi moje nazore mogla opisati. Riječ je o mreži vrednota, načela, znanja i uvjeranja, koje se ne mogu svesti na neku hijerarhiju, kao što neki ljudi sve svoje nazore svode na jednu osnovu ili izvode iz nje, npr. "kršćanstvo" ili "marksizam". Mreža znači međusobnu isprepletenost i pretakanje. Svjestan sam međutim da među raznim vrednotama i načelima može doći i do sukoba. Kao što Imanuel Kant upozorava, teorijski i praktički um dva su odjeljenja područja, dvje odijeljene duhovne snage: ne možemo rješavati dnevne probleme automatski na osnovu poznavanja načela.

Između ostaloga, kažem da sam ekologist. Danas su me u jednoj diskusiji upitali o tome, pa sam svratio na moj profil na PoliWiki Hrvatske i nešto sredio i proširio tekst, koji se tamo nalazi.o ekollogizmu. Pogledajte također moj članak O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju, objavljen na portalu alertonline.

Evo dodajem k tome još ponešto, kao objašnjenje što mislim pod "ekologizam" i "ekologist", te zašto su takva uvjerenja za politiku i svakodnevni život bitna.

Ekologist je pristaša svjetonazora, kojeg promovira časopis "The Ecologist". Pristaša ekologizma.

U engleskom jeziku, "ecologist" označava znanstvenika, koji se bavi ekologijom; u hrvatskom, to je jednostavno "ekolog" (a treba upozoriti da osim prirodoslovne postoji i '''socijalna ekologija'''; ova može biti definirana "neutralno" kao znanstvena disciplina - vidi opis jednog sveučilišnog kolegija, ili pak kao "radikalna ideologija", obično izjednačenja sa '''eko-anarhizmom''' - vidi članak na engleskoj wikipediji; ja kombiniram oba pristupa). Također se govori o "humanoj ekologiji", "političkoj ekologiji" isl..

U hrvatskom jeziku, nastavak "-ist" obično označava opredjeljenje za neki "izam", što znači: svjetonazor, ideologiju, ili barem usmjeravajuće načelo. Izjašnjavajući se kao "ekologist", kažem da nisam puki borac za okoliš, zaštitu prirode isl., nego imam širi, globalni pogled. Ekologizam je sustav ideja zasnovan na ekologiji kao znanstvenoj disciplini; jedan svjetonazor, filozofija ili ideologija.

To je u duhu našeg jezika i više odgovara onome što imam na umu, od definicije koju encyclopedia.com daje za "ecologism": The use of ecological terminology or simplistic interpretations of ecological concepts in support of political or moral arguments. Umjesto da od posebne znanosti idemo "naniže", ka popularizaciji, idemo "naviše", ka filozofiji. Naravno, i navedena definicija ima smisla - zaista korisitmo ekološke koncepcte u političkoj ili moralnoj argumentaciji.

Riječ "ideologija" je često je negativno vrijednosno obilježena, ali ju koristim u neutralnom značenju: "sustav ideja", koje imaju i svoju političku komponentu. ("Svjetonazor" mi izgleda previše pretenciozno: ne mislim da se svi bitni nazor mogu svesti na jedan sustav ideja. "Filozofija" je previše specifičan, a također i višesmislen termin.) U knjizi Suvremene političke ideologije (Zagreb, 2003.) Slaven Ravlić navodi ukupno tek sedam političkih ideologija u 19. i 20. stoljeću. Ekologizam se oblikuje krajem 1960-ih, te postaje »globalni pokret i ideologija s univerzalnom vizijom«, prevladavajući početne ograničene ciljeve zaštite prirode i očuvanja prirodnih resursa. Štokholmska konferencija »pokazala je da je ekologizam postao politički prihvatljiv i važan za mnoge zemlje u svijetu«.

Četiri načela ekologije
1. Sve je povezano sa svim drugim.
2. Cjelina je više od zbroja dijelova.
3. Nema besplatnog ručka.
4. Priroda ne poznaje otpad.

Opće načelo sustava:
U ograničenom sustavu, nemoguć je neograničeni rast.

Praktične posljedice
1. Čovjek je dio prirodne cjeline biosfere, koja je ograničena.
2. ''Eko-logija'', kao znanost koja proučava temeljnu "logiku" djelovanja biosfere, nadređena je ''eko-nomiji'', koja je posebna vještina.
3. Ekonomija se ne može dugoročno zasnivati na neograničenom rastu.
4. Sve strategije i politike moraju se zasnivati na načelu održivosti.
5. Održivost podrazumijeva tri komponente, koje moraju biti zadovoljene: ekološka, socijalna i ekonomska.
6. Potreba za osobnim rastom jedna je od osnovnih potreba ljudskog bića. Ona se međutim mora okrenuti ka drugim vrijednostima, a ne materijalnom obilju i vladanju nad prirodom.

O problemu rasta, pogledajte npr. jedan noviji izvještaj izvještaj birtanske Komisije za održivi razvoj: Prosperity without Growth? - The transition to a sustainable economy (dostupan u pdf-u,tri megabajta).

- 19:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.10.2009., subota

Ekologija u Hrvata - vijesti i udruge

Prfegledao sam sustavno hrvatski internet, tražeći aktivne sajtove sa vijestima iz ekologije (okoliša, održivosti isl.) i udruga koje se time bave. Poveznice sam stavio ovdje na blogu u boksu (desno, skolajte dolje), a evo stavljam ovdje kao post, da skrenem pažnju onima koji me redovno prate, od kojih su mnogi, sigurno, zainteresirani za ove teme. Dodao sam par slikica kao banere, tek toliko da bude malo šarenije. Te još onako bez posebnog povoda jedna slikica i link o jeseni. party

Vijesti iz ekologije, Hrvatska:

Ekologija.hr – Slobodna komunikacijska platforma za suradnju i razmjenu informacija o zaštiti okoliša, prirode i društvenoj pravdi. Sustav "Otvorenog izdavaštva ("Open publishinga").

Alert – Nezavisni magazin za okoliš.

H-alter – Novine H-rvacke ALTER-native, rubrika "Ekologija".

ZaMirZine – Novine za civilno društvo i urbanu kulturu, rubrika "Okoliš"

Energetika-Net – Portal koji, uz ostalo, donosi mnoge vijesti iz ekologije i obnovljivih izvora energije.

Mnoge vijesti iz zemlje i svijeta donose
sajt udruge "Kneja" i
sajt udruge "Kameleon".

Aktivne udruge za okoliš u Hrvatskoj

Donosim mrežne adrese nekih udruga i mreža udruga za okoliš u Hrvatskoj. Navedeni su samo sajtovi koji su "živi", donose vijesti o aktivnostima i druge sadržaje (ažurirano početkom listopada 2009.). Najbogatiji sadržaj donose sajtovi udruga "Kameleon", "Kneja", "Prijatelji životinja", "Zelena akcija" i "Zelena Istra".

Zeleni forum. – mreža udruga građana/ki s područja zaštite prirode i okoliša u RH koje se bave javnim zagovaranjem

Mreža zelenih telefona Hrvatske

Inicijativa "Pravo na grad" – Kampanja protiv prekomjerne ekonomske eksploatacije prostora na području grada Zagreba (protiv projekta "Cvjetni prolaz"), koju su pokrenule organizacije civilnoga društva s područja mladih i nezavisne kulture

BIUS - Udruga studenata biologije (Zagreb)

Brodska ekološka udruga ZEMLJA (Slavonski Brod). Aktivna prvenstveno u obrazovanju i zaštiti prirode

Centar za kompost Osijek – Udruga koja popularizira proizvodnju prirodnog gnojiva kompostiranjem

DOOR – Društvo za oblikovanje održivog razvoja. Multidisciplinarna grupa stručnjaka, koja promiče održivi razvoj, posebice u energetici

Ecologica – Organizacija za održivi razvoj. Djelovanje usmjereno je na analizu politike, izobrazbu i zagovaranje iz područja zaštite okoliša, poljoprivrede i održivog ruralnog razvitka

Eko Kvarner – Udruga za zaštitu okoliša i prirode i promicanje održivog razvoja

Eko-Zadar – Udruga za promicanje ekološke proizvodnje hrane i zaštite okoliša

Eko art centar "EIA" – Udruga za ekologiju i kulturu (Bale). Članica Global Ecowillage Network

"Franjo Koščec" – Udruga za zaštitu i unapređenje okoliša (Varaždin)

Greenergo – Udruga za razvitak i promicanje ekološki prihvatljviih izvora energije i promicanje korištenja ekoloških vozila

Hrvatska stručna udruga za sunčevu energiju

Hrvatska udruga stručnjaka zaštite prirode i okoliša. Cilj udruge je da u provedbi zaštite prirode i okoliša dominiraju praktična stručna znanja i profesionalizam

Kameleon – udruga za etiku i kreativnost medija. Ekologija je među glavnim područjima interesa

Kneja – Društvo za kulturu i suživot s prirodom (Čakovec). Sajt je oblikovan kao portal i donosi brojne vijesti iz svijeta

Lijepa naša Neretva – Udruga Lijepa naša za Dubrovačko-neretvansku županiju. Koncipirano kao blog, koji vodi predsjednica udruge Ana Musa

Prijatelji životinja - udruga za promoviranje prava životinja i vegetarijanstva. Također ima i aktivnosti o okolišu i održivom razvoju općenito

Sunce – Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj (Split)

Udruga oboljelih od karcinoma Sisak – blog

Zelena akcija – Najjača udruga za okoliš u Hrvatskoj, članica Friend of the Earth i partner WWF-a

Zelena Istra –Udruga građana za zaštitu okoliša i prirodnih bogatsava te društvenu pravednost

Zeleni Osijek – Udruga za zaštitu prirode i okoliša

ZEUS: Zaštitarsko-ekološka udruga Senjar (Donja Dubrava). Bavi se ponajviše zaštitom rijeke Drave

ZMAG: Zelena mreža aktivističkih grupa – udruga koja okuplja organske vrtlare, praktičare primjenjivih energetskih tehnologija iekološkog graditeljstva, dizajnere permakulture, istraživače i ekološke aktiviste

- 21:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.10.2009., petak

Uništena još jedna grana industrije u Hrvatskoj

Večina nas zna "Inker" prvenstveno po nogometnom klubu...

Ovdje pročitajte vijest povodom koje je izdano ovo priopćenje.

Pod izgovorom svjetske gospodarske krize, španjolska je buržoazija uništila hrvatsku industriju porculana i bez imalo srama preuzela tržište i kupce. Dosadašnji vlasnik, tvrtka Roca Corporacion Empresarial, prodala je nedavno Inkerov "Porculan" Porvasalu, tvrtki iz iste zemlje, koja ne mora nastaviti proizvodnju, a koja je već najavila otpuštanje 170 radnika i seljenje proizvodnje u Španjolsku. Zaprešićka tvornica keramike i porculana, jedina takva tvornica na prostoru šire regije, izgrađena je 1953. godine. Godišnje je proizvodila oko 12 milijuna artikala od kojih je više od polovice završavalo kod kupaca u zemljama regije, Europe, ali i destinacijama u ostatku svijeta.

Inker drži 55% domaćeg tržišta, a više od 50% proizvoda izvozi. Nakon prodaje tvornice prvom inozemnom vlasniku 1996. godine promijenjeno je šest vlasnika, da bi deset godina kasnije došao španjolski Roca koji je iako iz branše, uništavao tvornicu i pritom dobro zaradio. Uprava je prije nekoliko mjeseci prijetila radnicima da će ih, ako ne potpišu ugovore o sporazumnom otkazu ili ugovore o radu za polovicu plaće u sljedećih šest mjeseci, odbaciti na cestu bez plaća i mogućnosti na zavodu za zapošljavanje, sve kako bi gazde izbjegli plaćanje otpremnina. Obećanja za ulaganjem u strojeve i razvojem nisu se ostvarila pa se broj radnika od početnih 830 smanjio na samo 345 koji rade za bijednu plaću od 2000 kuna mjesečno. Među otpuštenim radnicima najviše ima žena srednje životne dobi koje spadaju u skupinu koja teško pronalazi novi posao pa čeka mirovinu na Zavodu za zapošljavanje. Nekad veliki div koji je zapošljavao i hranio radnike zaprešićkog kraja, danas ima jednake potencijale kao i u svojim najslavnijim danima. Pitanje je samo hoće li se radnici pobuniti protiv gazdi i pod svojom upravom nastaviti proizvodnju ili će nastaviti trpjeti njihova ponižavanja i besramno iskorištavanje sve do konačnog uništenja tvornice.

Priopćenje je preneseno sa mrežnog sjedišta Crvene akcije.

- 23:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.10.2009., subota

Hoće li Jaca postati pravi vođa?

Prelgedavajući nove dnevnike, primjećujem da nema komentara o stanju u vladajućoj stranci. To mi se čini neobično, jer je za neposrednu budućnost Hrvatske svakako važnije od predsjedničkih izbora.

(Ovo pokušavam pisati kao analitičar, ne izražavajući svoje osobne stavove.)

Kad je Jadranka Kosor neočekivano postala premijerka i predsjednica HDZ-a, bilo je nemalo prezrivih komentara kako će ona biti samo lutka, a stvarno će igru voditi drugi, možda i sam Sanader iz sjene. Ja sam tada bio izrazio mišljenje, da je ona jača nego što se obično doživljava. Netko, tko je tako dugo u visokoj politici, tko je odredio razne dužnosti i prilagođavao se promjenama, mora imati sposobnosti koje će doći do izražaja kad dobije povećana ovlaštenja. Možda izgubi borbu, mislio sam, ali neće ostati samo lutka na koncu i paravan za prave igrače.

Čini mi se da je za snagu njenog položaja značajnije da je predsjednica stranke, koja ima snažnu tradiciju stege na čelu s autoritarnim vođom, nego što je premijerka. Nakon smrti Franje Tuđmana bitka za vodstvo između Sanadera i Pašalića bila je žestoka i neizvjesna, ali kad je prvi jednom došao na čelo, velika većina pristaša drugog brzo mu je izrazila lojalnost i on je lako "očistio" stranku. Jednako disciplinirano, članstvo je po njegovom naputku glasovalo za njegovu nasljednicu, iako su očito mnogi time bili nezadovoljni. Jaca je sada šefica: kad jednom krene u akciju, može računati da će "po defaultu" većina izraziti podršku, osim ako baš jako ne zabrlja.

Oko detalja i tumačenja što se zapravo sada događa, nema PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju) puno smisla spekulirati, mediji pišu koješta što može a i ne mora biti istina. Osobno, također, ne mogu puno pametnoga reći, ponajviše zato jer prave linije interesnih grupacija unutar političke "nomenklature" ne poznam.

Načelno, moramo imati na umu: sigurno je da osim stranaka, koje se bore za osvajanje raznih pozicija vlasti i moći, također se međusobno uvijek bore frakcije (po političkim stavovima, što je jedino relativno transparentno za autsajdere, te naravno također po osobnim prijateljstvima isl.), a u pozadini, o čemu obično možemo samo spekulirati, razne klike, koje mogu biti unutar jedne stranke, ali i povezane unutar više stranaka, te interesne grupe ("lobiji") za koje su političke stranke samo instrumenti, te konačno ad-hoc savezništva, koja se među strankama, klikama i interesnim grupama stalno mogu stvarati, ali i brzo raskinuti i stvoriti nova. (Razlika između klike i interesne grupe: kliku čini grupa povezana nekim zajedničkim poslovnim i drugim interesima, interesna grupa su trajne strukture, kao građevinarstvo, bankarstvo isl..)

Frakcijske razlike u političkim uvjerenjima (i čak svjetonazorima) ne treba potcjenjivati (sukob između Kosor i Milinovića oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji je PMSM stvaran), ali ni precjenjivati (jer često su u pozadinii zapravo sukobi interesa klika ili lobija, ili će ti interesi prevladati nad svjetonazorskim).Materijalni interesi su vrlo značajni, ali nisu jedini: vlast, položaj, ugled sami po sebi su vrednota za mnoge, koja se ne da izraziti samo u novcu.

U pokušaju razumijevanja, stalno se moramo vraćati na neobičnost, da je HDZ imenovao kao predsjedničkog kandidata čovjeka koji nema nimalo šanse. Kao što sam pisao: Andrija Hebrang je mizantrop, mrzi ljude i to se vidi - zato ga ljudi ne vole; to je primarni njegov problem (i naravno problem HDZ-a), ne posebno njegovo političko uvjerenje. SDP je pak izabrao kandidata koji doduše nema neku karizmu, ali ga nitko ni ne mrzi, i može se očekivati da će glasači SDP-a disciplinirano stati iza njega (računicu može pokvariti jedino Milan Bandić). Tako su se pojavila još dvba jaka kandidata na desnici (Tuđman i Vidošević), što može dovesti do snažne disperzije glasova, tako da Hebrang ne uđe u drugi krug. (Pusić i Kajin ne mogu oduzeti Josipoviću toliko glasova; a nije nemoguće, iako nije vjerojatno, čak i to da zbog disperzije u drugi krug s Josipovićem uđe Vesna Pusić, slično kao što se dogodilo u Francuskoj 2002.).

Rezultat predsjedničkih izbora važan je sam po sebi, ali u ratu, koji se rasplamsava u HDZ-u, to je samo jedna od bitki, ne sama po sebi odlučujuća. Važniji su vlada i stranka od predsjedništva države.

Hebrang i Kosor različitih su političkih uvjerenja: Kosor pripada liberalnoj struji (frakciji). Kakav je međutim odnos klika? Kakav je odnos Kosor prema Vidoševiću i Tuđmanu? Ne bi me iznenadilo da recimo Kosor tajno surađuje s Tuđmanom, da oslabi Hebranga, jer su njih dvojica neposredni takmaci za desno političko tijelo. Ili čak i s Tuđmanom, i s Vidoševićem. To su one stvari "u pozadini" u koje naprosto ne može biti siguran čak ni "insajder", jer frakcije, klike i interesne grupe naravno uvijek vuku neke tajne poteze. (Nerijetko netko tvrdi kako ima stoposto sigurne informacije "iznutra", ali čak i ako govori istinu, treba imati u vidu da ne postoji samo jedno "unutra".)

Trenutna situacija svakako je provizorna i možemo očekivati da će se sadašnji sukob u HDZ produbljivati, iako do pucanja vjerojatno neće tako brzo doći - do proljeća možda. Da li će Kosor uspjeti razbiti opoziciju i postići onaj stupanj kontrole nad strankom, koji su imali Tuđman i Sanader? Ili će je oni izolirati i prisiliti na uzmak, čak i ostavku?Problem njenih protivnika je očito što nemaju jednog vođu: mogao bi se netko u prvi plan gurnuti, ali opet bez pravog autoriteta koji se od vođe HDZ-a očekuje.. Kladio bih se na Kosor, ali bit će zanimljivo promatrati.

- 16:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.10.2009., petak

Izbori i ankete: problemi i greške

Kad govorimo o prognozama pred izbore, važno je biti svjestan nekih stvari u vezi anketa javnoga mnjenja. Ponekad se na njih poziva kao na sigurni pokazatelj, drug pak ukazuju na slučajeve znatnih razilaženja anketa i stvarnih rezultata pa ih, neopravdano, posve odbacuju. Neka objašnjenja na poveznici koju sam dao još jučer. Neke ankete mogu biti sumnjive i očito namještene, ali većina su rađene korektno. Problem je, što mediji nikad ne objavljuju, a možda čak ni same agencije u priopćenjima ne ističu, granice greške.

Načelo je u tome da upitamo jedan broj ljudi "uzorak", recimo 1000 ljudi, te ako npr. 31,3% kaže da će glasovati za SDP, zaključemo da je tako i u ukupnom stanovništvu. Pri tome naravnotreba paziti da je uzorak "reprezentativan", odnosno da ljudi, po karakteristikama koje mogu utjecati na rezultat (spol, starost, stupanj obrazovanja, mjesto stanovanja isl.) budu zastupljeni u uzorku u istom postotku kao u generalnoj populaciji. Jasno je, da uzorak neće biti reprezentativan ako recio upitate 1000 studenata iz Zagreba ili 1000 stanovnika Gospića da to nije reprezentativno za cijelu Hrvatske.

Kriteriji za reprezentativnost uzorka najsloženiji su problem za provođenje anketa. Ako su oni dobro postavljeni, kod ovakvih jednostavnih pitanja dovoljan je i uzorak od nešto manje od 1000 ispitanika da se zaključi o raspoloženju populacije od četiri milijuna. Goleo iskustvo agencija gao što je Gallup to potvrđuje.

Treba naravno uzeti u obzir, također, čak i ako neka anketa precizno opisuje raspoloženje javnosti dva dana prije izbora, do dana izbora može se situacija promijeniti, jer je 2-3 posto neodlučnih otišlo na jednu stranu isl.. Također, neki se ne žele izjasniti kad ih pitaju, obično u većoj mjeri glasači desnih stranaka - no, ne mora biti kod nas tako. Konačno, za našu je situaciju važno i to, što se ankete vrše isključivo u Hrvatskoj, pa treba uračunati da je rspoloženje glasača koji nemaju boraviše u Hrvatskoj bitno različio..

Međutim, naravno, ako je 31,3% ispitanika reklo da će glasovati za SDP, ne možemo sa sigurnošću reći da je u općoj populaciji točno taj postotak. Naravno da postoji "granica greške"; navedeni postotajk je "srednja vrijednost" SV). Nikada se međutim o tome ne piše kad se rezultati prikazuju u medijima. Mjera granica greške naziva se "standardna devijacija" (SD) i ona bi morala biti navedena. Matematička je teorija bazirana na tzv. "normalnoj razdiobi" odnosno "Gausovoj krivulji". Bez potrebe da se shvati cijela teorija, Jedino što treba zapamitit jest da se stvarni razultat s vjerojatnošću od 68% u granicama između SV-SD i SV+SD, s vjerojatnošću 95% SV-2SD i SV+2SD, te s vjerojatnošću 99,7% SV-3SD i SV+3SD.

Dakle, ako je SV 31,3% a SD 1,1%, to znači da je sa 95% vjerojatnosti stvarna situacija u generalnoj populaciji da je između 29,1% i 33,5% u trenutku kad je anketa obavljena davalo glas SDP-u.

Ako se postojanje ove "greške mjerenja" ne uzme u obzir, prave se pogrešni zaključci koji onda mogu osvanuti i na naslovnicama novina. Tako je PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju), bilo 2007. godine, kad su naslovi kričali da SDP pobjeđuje, a pobijedio je HDZ: Rezultati su zapravo bili u granicama greške.

Kako ja nešto znam o statistici, volio bih vidjeti da se uz postotak objavi i standardna devijacija. To je bio problme pred izbore 2007., kad su se ankatam PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju) neopravdeano nakon izbora rugalo anketama, koje su davale prdnost SDP-u. rezultati su bili u granicama greške.

Isto upozorenje vrijedi i kad se radi o projekcijama na osnovu "izlaznih anketa" na dan izbora.

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.10.2009., četvrtak

Josipović i dalje favorit - samo šteta, što nema ljevice

Ne da mi se pisati ni o čemu ozbiljnom, pa hajdemo o predsjedničkim izborima. smokin

Slika lijevo: U SAD, podupiratelji Baracka Obame vjerovali su u promjene. Obama zaista radi na realizaciji onoga što je obećao. Kod nas, vlada skepsa.

Skinuo sam staru anketu ostavio samo jednu s jednostavnim pitanjem:o drugom krugu izbora.

Inače, ukupno je na kraju bilo 98 glasova, od čega je 16 odgovorila "nitko" ili "još čekam pravog/pravu". Ivo Josipović dobio je 21 glas, Andrija Hebrang 18 a Miroslav Tuđman 15. Moji čitatelji cijene i Kanija (9. glasova), ali ne Vidoševića (3 glasa).

Druge, reprezentativnije ankete i dalje pokazuju, kao što sam pisao prije dva mjeseca, da je Josipović izraziti favorit. Glasovi HDZ-ovih birača rasipaju se na tri kandidata, dok na "ljevici" Josipović uvjerljivo vodi ispred Vesne Pusić i Damira Kajina. Ako u drugi krug uđe Josipović i kandidat desnice, sigurno je da će gotovo svi koji su u prvom krugu dali glas njma, dati u drugom krugu glas Josipoviću.

Bit će zanimljivo vidjeti koliko će glasova Pusić i Kajin, koje se doživljava kao ljevije od SDP-a i Josipovića, prikupiti. Meni bi naravno bilo drago, kad bi se pojavio i neki stvarno lijevi kandidat.

Naime, "ljevica" i "lijevi centar" označava u današnjem rasporedu političkih snaga u Europi stranke koje su članice Socijalističke internacionalne, Ujedinjene europske ljevice ili Europske zelene stranke. HNS i IDS su obje u Liberalnoj internacionali. A SDP svoje članstvo u Socijalističkoj internacionali krije "kao zmija noge" i ne koristi retoriku socijalne demokracije (čak ni u jako razblaženom obliku "Trećeg puta"), pa je zapravo više liberna stranka, nego socjalistička. Zato stavljam "ljevica" u navodnike. "Desnica" su pak konzervativci iz Europske pučke stranke (HDZ član) i nacionalisti, pa se tu riječ ne treba stavljati u navodnike.

Kandidatura Milana Bandića je još jedina nepoznanica. On bi poremetio odnose, jer bi sigurno privukao jedan broj glasača SDP-a, ali također može privući znatan broj glasača desnice - možda i većinu. Zabavno će biti ako se pojavi kao kandidat Hrvatske građanske stranke svog frenda Željka Keruma. nut

Procjene se oslanjaju na ankete, koje nisu "sveto pismo", ali ni tako bezvrijedne kako neki misle. O tome ću u slijedećem postu nešto napisati. U međuvremenu, za informaciju pročitajte: Vodič kroz izbore – ankete, istraživanja javnog mnijenja

- 16:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31