Zoran Oštrić

30.06.2011., četvrtak

Totalitarističke težnje Crkve u Hrvata

CFI Croatia – Centar za promicanje znanosti i kritičkog mišljenja objavio je reakciju na totalitaristički ispad Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustita et pax", koja bez ikakvog navođenja primjera tvrdi da su katolici u Hrvatskoji izloženi progonima. Prijeti im inkvizicija? : nono

Priopćenje je preneseno i na sajtu Sekularni humanizam u Hrvatskoj. Tamo možete pročitati čitav tekst.

Ukidanje i zabrana kritike i usprostavljanja mišljenju većine, posebice zabranjivanje iskazivanja osobnih stavova i argumenata, je najbrži put u netolerantno totalitarno društvo. To je u najmanju ruku ironično, jer upravo totalitarni i rigidni komunizam, 20 godina nakon pada socijalističke vlasti, još uvijek optužuju za svoje neuspjehe, propuste ili, ako želimo koristiti vjersku terminologiju, grijehe. Pritom, doduše, propuštaju uočiti da su upravo svojim totalitarnim i netolerantnim ophođenjem mogli izazvati suprotan učinak od željenog.

Ogranak Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj već je nažalost više puta pokazao svoje antihumanističke i antinarodne težnje.

- 09:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.06.2011., utorak

Tomislav Karamarko - na tron ili u zatvor?

Denis Latin, u suradnji s udrogom "Partnerstvo za društveni razvoj", održao je jučer u Novinarskom domu u Zagrebu "Latinicu uživo". Tema je bio Tomislav Karamarko, ministar unutrašnjih poslova i jedna od najmoćnijih osoba u Hrvatskoj.

U studenome 2009., u vrijeme predsjedničke kampanje, objavio sam tekst Hrvatska pred izborom: Više ili manje demokracije.

Pristaša sam sudioničke (participativne) demokracije, koja kombinira razne oblike sudjelovanja. (...) Vjerujem da u tom smjeru vodi pravi put za poboljšanje načina funkciniranja hrvatskog društva i države: proširiti pojam demokracije od današnjeg inzistiranja na "parlamentarnoj" i prakse "partitokracije" (dominacije političkih stranaka, odnosno njihovih hijerarhija) ka složenijoj koncepciji sudioničke demokracije.

Nasuprot tome (...) upozorio sam na rastuću tendenciju preobrazbe političkog prostora u Hrvatskoj od dominacije stranaka ka dominaciji karizmatičnih lidera. (...) Neki ljudi zaključuju da nam treba pravi vođa, da nas izvuče iz sranja u koje smo upali. Neki ljudi počinju izražavati osobnu potrebu za takvim vođom. (...) Naravno, takav oblik lako može degenirati u potpunu autokraciju i diktaturu.

U prosincu 2010., objavio sam tekst Treba li se odreći demokracije?

Nije problem samo država: društvo ne funkcionira; svi smo frustrirani (anomija). Kao logična alternativa javlja se ideja autoritarnog sustava s karizmatskim vođom. Ima više varijanti "hibridnih režima"; desničari mogu imati simpatije za Putina u Rusiji, ljevičari za Chaveza u Venezueli, a ekonomski liberali za Lee Kuan Yewa u Singapuru.

Desnica u Hrvatskoj danas ima problem da nema valjanoga kandidata za ulogu jakog vođe. Onima pak, koji imaju ekonomsku moć, tj. zastupnicima kapitala, u ovom trenutku takav uspon jakog vođe vjerojatno ne odgovara. Lakše im je dogovarati se s vrhovima svih bitnih stranaka. (No,to se može relativno brzo promijeniti.)

U drugoj polovici 2009. je moju pažnju naravno bio privukao Milan Bandić. On je neobično brzo ispraznio svoj potencijal - iznenadilo me, što se nakon predsjedničkih izbora, gdje je prošao solidno, povukao i izgubio ključno vrijeme, umjesto da nastavi dalje prikazujući lik pobjednika ("Osvojio sam 40% na predsjedničkim izborima - idemo sad osnovati političku stranku, koja će osvojiti 40% na izborima za Sabor!"). Kakve su se sve igre odigravale u pozadini, s moćnim lobijima koji su ga možda ucijenili ili naprosto odbacili nakon što su mu prvo davali potpuru, ne mogu znati; niti itko, tko nije u tom krugu, ne može sigurno znati.

A i oni koji su unutra, ne znaju sve. Oni pak, koji nam kažu kako imaju apsolutno sigurne i provjerene informacije, znate taj tip ljudi, možda namjerno lažu da plasiraju što im odgovara, a možda im njihova tajanstvena "duboka grla" lažu i njima manipuliraju. Zato je vrlo važno objektivno istraživačko novinarstvo, koje slijedi kriterije novinarske profesije. Važni su naravno i "zviždači" i "građani novinari".

Svi oni, nažalost, mogu zapravo biti manipulatori. Snaći se u manipulacijama i igrama u sjeni vrlo je teško, pa ostaje i važna uloga politoloških analiza struktura i tendencija u društvu - iako je i njihov domet ograničen (netko je rekao da je razlika između politologa i političara kao između kriminaloga i kriminalca). Taj pluralizam institucija i metoda bitan je za djelovanje demokracije kao takve, pogotovo kad proširujemo koncepciju od liberalne ka sudioničkoj.

Bitno je to, da konačnih, neporecivih odgovora naprosto nema, da apsolutne sigurnosti nema, da savršenih rješenja nema. Nikad se neće uzdići sunce potpune istine - možemo raspolagati tek ručnim lampama; a kad se nas više ujedini, ipak, osvjetljavamo više.

Tendencije u društvu su takve, da je naglo iskakanje potencijalnog vođe moguće. Razni aktualni primjeri nameću se, a najviše možda Bojko Borisov u Bugarskoj.

Ja sam u ono doba, pokazalo se, Bandića precijenio. Tomislav Karamarko je drugi kandidat za vođu, što je postalo očito tijekom prošle godine, kad je izrastao u jaku figuru. Postoje naravno i drugi kandidati, koji ga nastoje zaustaviti. A mogući su naravno i razni savezi (npr. Karamarko može ići na to da Jadranku Kosor sruši, ali mogu i surađivati, može nastojati preuzeti vlast u HDZ-a ali ga i odbaciti... Bandić, još uvijek utjecajan, može sklopiti pakt s Karamarkom - može nastati trijumvirat Todorić - Karamarko - Bandić... ili može Karamarko urediti da se Bandić konačno nađe u zatvoru i na tome nabijati bodove... ili može Bandić urediti da se Karamarko nađe u zatvoru...).

Nasuprot tome, ipak:
Pokušavajući učiti od najuspješnijih država i društava u svijetu, trebali bismo težiti ka više demokracije, ka razvoju njenih viših oblika, ka intenzivnom nastojanju da se svi građani zainteresiraju i uključe u procese pripreme, donošenja i provođenja odluka. (...) To je, naravno, sasvim "nerelistično", utopijski. Osobno sam za vladavinu većine, čak i ako je većina protiv.

Govorimo o "našem mentalitetu", koji ne pogoduje demokratskim institucijama i procedurama. To je točno, ali također, većina Hrvata ipak nije sklona ni diktaturama (nemali broj ipak jeste i mogu se nametnuti zbog pasivnosti ostalih). Nemamo samopouzdanja, bojimo se stranaca (o čemu sam nešto pisao neki dan u članku Ksenofobi svih zemalja, ujedinite se!), ali ipak nismo ni totalno očajni. Gade nam se političari, ali opet, političari su uvijek muljali i bili korumpirani, a stvari su nekako išle, kapnulo je nešto i običnom čovjeku (vidi moj tekst Ekonomija kapanja: zašto zapravo ne želimo kraj korupcije). Tako zasad sve nekako lebdi u zraku, sve se nekako kotura kao i prije, iako se olujni oblaci gomilaju.

Mentaliteti se ipak mogu mijenjati, nove tradicije stvarati. O tome sam pisao u članku Bolji život za sve: učimo od Brazila!, iz kojeg kao zaključak prenosim:

Tri osnove uspješnog razvoja Brazila pod ljevičarskim vladama, koje su odbacile zabludu "Trećeg puta":
1. aktivni i uključeni građani,
2. poštovanje demokratskih procedura,
3. snažna poticajna uloga države u ekonomiji.
Nikakva mudrost, sve se zna odavno.

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.06.2011., nedjelja

Jadovno, mjesto genocida

Naknadno (3. srpnja): Korektan izvještaj s komemoracije u Jadovnom u Samostalnom srpkom tjedniku "Novosti". Istaknuto je da se predsjednik banjaluče udruge "Jadovno 1941.", one koja održava mrežno sjedište jadovno.com, obratio skupu "ne pretjerano mudrim i promišljenim govorom", što je izazvalo reakciju Milorada Pupovca i Vesne Pusić.

Danas je Boris Tadić. privatno a ne kao predsjednik Republike Srbije, prisustvovao komemoraciji žrtvama genocida 1941. u Jadovnu na Velebitu. S time je osobno povezan, jer su tu ubijeni i njegov djed i brat njegovog djeda. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović je kao svoju izaslanicu poslao Vesnu Pusić, predsjednica Vlade Jasena Mesića, bio je i predsjednik Sabora Luka Bebić.

Riječ je o logorima smrti, koji su počeli djelovati već u svibnju 1941., te djelovali do početka kolovoza 1941., kad Talijani reokupiraju to područje i ustaše se povlače. Tada još živi zatočenici prebačeni su u Jasenovac, gdje su ubijanja nastavljena.

U javnim nastupima to često nije jasno, pa treba objasniti da se radi o Grupi logora Gospić. Ljudi, masovno i prisilno odvedeni (velika većina Srbi, nemali broj Židovi), bili su prevoženi u tranzitni logor u Gospiću, a zatim radi likvidacije dalje na Velebit i na Pag, te još neka mjesta u blizini (Maksimovića štale, Stupaničevo). Na Pagu su bili logori Slana i Metajna, a mnoge su žrtve bile ubijane na brodovima i bacane u more. Na Velebitu, Jadovno je bilo središnje mjesto tranzita, a leševi su bacani u desetine jama.

Komemoracije žrtvama prekinute su 1990-ih godina, spomenik je miniran, spomen ploče i putokazi uništeni. Spomenik i komemoracije su obnovljene od 2009. godine, kad je sudjelovao i tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić. Za "Dan sjećanja" izabran je 24. lipnja, jer je na taj dan otvoren logor na Pagu. Možda se pritom imalo na umu i "kajlu" da se poklapa s Danom državnosti.

Na mrežnom sjedištu jadovno.com inzistira se na brojci od 40.000 žrtava (čak se točno navodi 40.123), i ta se brojka često prenosi. Vjerojatno je pretjerana, iako znatno manje nego brojke koje su se desetljećima spominjale za Jasenovac. Poimenični spisak navodi 10.502 žrtve, a hrvatski povjesničari slažu se da je ukupni broj između 15.000 i 25.000 (Zvonimir Despot navodi procjenu od 24.000 kao vjerodostojnu). Da podsjetimo - u tri mjeseca, i velikom većinom prije početka ustanka na području NDH.

Ustaško divljaštvo dovelo je do ustanka, a ne obrnuto. Na sreću, nasuprot ustaškim i četničkim izrodima i izdajnicima, na čelo ustanka postepeno su došli najbolji sinovi i kćeri hrvatskog, srpskog i drugih naroda, te usmjerili borbu protiv svih okupatora, fašista i njihovih domaćih slugu.

Logor Slano

Nakon savjesnog preispitivanja, nakon što su na površinu izbile mnoge prikrivane mrlje o pobjednicima, 20 godina nakon pada komunizma, ostaje zaključak: ono što su nam 45 godina govorili o ustašama, četnicima i partizanima, u bitnom je istinito.

Pogledajte niz podataka i upućivanje na neku litaraturu na temi "Grupa logora Gospić" na forumu hrvatska-povijest.com.

Nažalost, iako donosi neke točne podatke, spomenuti sajt velikim je dijelom u službi srpske šovinističke propagande. Najnovije je "udvaranje" Talijanima, gdje se teror koji su partizani činili nad talijanskim stanovništvom 1943.-1945. prikazuje kao jednostavni nastavak terora koji su ustaše činili nad Srbima i Židovima (a fašistički teror, kao i četnički, naravno se ne spominje). Iako knjiga koju je objavila novinarka RAI-a Mira Mihajlović vjerojatno sadrži neke nove činjenice na osnovu talijanskih arhiva (neki talijanski dokumenti o ustaškom pokolju ljeti 1941. ranije su objavljeni), šteta što je sve predočeno posve u službi propagande.

Shvatljiva reakcija je negirati sve. Teško je biti objektivan, priznati činjenice kakve jesu, pamtiti svoje žrtve ali i priznati zločine koje su "naši" počinili.

Pokušaj povratka života u zaselak Jadovno danas: Udruga "Jadovno".

- 19:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2011., subota

Ksenofobi svih zemalja - ujedinite se!

Nedavno sam objavio tekst Volim Hrvatsku - Da za Europsku uniju!. Objasnio sam da sam općenito skeptik, pa i u ovom posebnom slučaju, ali da biti skeptik ne znači biti a priori protiv.

Shame of us

Većina onih, koji sebe nazivaju "euroskepticima" zapravo su ksenofobni "eurofobi". Boje se stranaca, kakvi god bili i kakve god darove donosili.

Propaganda protiv EU cilja na taj strah i na druge negativne emocije i situacijski uvjetovane reakcije. "Jaca je za EU? Onda sam ja protiv!"

Na pollitika.com je prije nekoliko dana objavljen jedan tekst, naslovljen EU-skeptik, koji opisuje čistu EU-fobiju, uz mnogo laži i demagogije. Skoro svaka rečenica donosi novu laž ili manipulaciju.

Propaganda je naravno u interesu najprimitivnijeg sloja one mafije, koja je 1990-ih opljačkala Hrvatsku, i sad se boji promijenjenih pravila igre.

Živimo u svinjcu, valjamo se u blatu, ali to je,. jel, naše hrvatsko blato i nećemo ga mijenati za europsku sterilnost!

Europska unija ima političare, birokrate, lobije, te također udruge, građane, razne institucije i procedure da se onemogući, ili barem ograniči, samovolja ove prve tri. Nije EU raj na zemlji, naravno da ima problema - političari, birokrati i lobiji uvijek se nastoje zatvoriti od vanjskih utjecaja (zato treba razlikovati lobirtanje od javnog zagovaranja, public advocacy) - ali situacija se bitno ne razlikuje od one u svakoj pojedinoj državi. U Europskoj uniji postoje naravno društvene i političke borbe.

Kako je EU savez država, postoje zajedničke institucije, postoje i međunarodni lobiji jer se slični interesi iz raznih država povezuju, tako se i građani udružuju i djeluju nad-nacionalno u savezima udruga, međunarodnim udrugama, savezima stranaka... Shvatljivo mi je da postoji strah od toga, ksenofobni refleks, da što će nas tamo neki stranci učit... nut

I naravno totalni nedostatak samopouzdanja. A možda mi nešto naučimo njih? hrvatska

Problem je s ksenofobnom varijantom priče o "nacionalnom ponosu" da ponosa uopće nema.

Samo straha.

- 19:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.06.2011., petak

Dobre političke vijesti iz Finske i nešto o zelenoj politici

Na mrežnom sjedištu zelenapolitika.info objavljen je članak Finski zeleni ponovo u vladi. Osim što su zeleni ušli u široku koalicijsku vladu šest stranaka, dobra je vijest da je izolirana ksenofobna desničarska stranka "Pravi Finci", koja je na parlamentarnim izborima u travnju dobila 19 posto glasova.

Čemu pak uopće "Zelena politika", kad u Hrvatskoj danas nema realne zelene političke opcije? Pokušavao sam 12 godina, pokazalo se da za praktičku politiku nemam talenta ni potrebne strasti, iako neke potrebne vještine jesam usput učio. Ali na kraju, završilo je katastrofom: stranka "Zelena lista" je danas groteksna karikatura, potpuni antipod načelima koje smo proklamirali kad smo je 2004. osnovali.

Prije oko 25 godina, upoznao sam se s djelovanjem njemačkih Zelenih. Oni su bili idejno i organizacijskih najjači među strankama novoga tipa u svijetu, koje su pretežno zahvaljujući njihovom utjecaju uzele zeleno ime. On su formulirali četiri "stupa" zelene politike, koje su zatim, uz manje ili veće modifikacije, preuzeli i drugi.

1. ekološka mudrost
2. socijalna pravda
3. participativna demokracija
4. nenasilje.

Tada sam zaključio da ta načela najbolje oslikavaju vrednote i načela, koja sam postepeno usvojio prethodnih godina, počevši od praksisovskog "stvaralačkog marksizma" i uviđajući njegovu uskoću. Kad su moji praktični politički pokušaji neslavno propali, vratio sam se osnovama i zaključio da je tako i danas. To su načela za koja se vrijedi zalagati, pa bilo to u stranci, udruzi, na blogu, na ulici... U društvu ili sam.

- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2011., nedjelja

Zašto "Mladi antikomunisti" ne podržavaju Gay Pride?

Jučerašnja "Parada ponosa" u Zagrebu okupila je mnogo veći broj ljudi nego bilo koja ranije. Poziv na sudjelovanje, da se pruži podrška svojim sugrađanima koji su objekt mržnje i nasilja, uputila su tri popularna web portala, Savez slobodnih sindikata. Društvena mreža građana i drugi; sudjelovali su Mladi antifašisti, anarhisti, Socijalistička radnička partija, Zelena akcija...

Zagor s trebom

Tko je veći Gay u stripu - Zagor ili Blek?

Jedan dio građana se odazvao, a bilo je naravno par stotina nas "prosvjeduša" smokin

koji smo uvijek spremni prosvjedovati i pružiti podršku onome, što smatramo pravednim, pa se znamo s prosvjeda protiv vlade, protiv HOTO grupe itd..

Sve je prošlo vrlo mirno, ljudi su bili većinom neutralni, neki su i davali podršku kad smo im mahali. Velikim dijelom svakako zato, jer je policija valjano obavila posao. Kako mi se čini (posebnih spoznaja nemam), nisu se pobrinuli samo za pasivnu zaštitu kolone, nego i za prevenciju - jer ima par stotina poznatih nasilnika, članova HČSP i raznih drugih grupa, baziranih na mržnji i nasilju, koji su najekstremniji i onda mogu povući i druge, kako je bilo u Splitu. Rekao bih da su ih diskretno obišli i dali im do znanja da se ne pojavljuju tih par sati u centru grada.

Anketa koju je naručila HRT pokazuje da su građani Hrvatske podijeljeni gotovo pola-pola, 38% podupire Gay Pride, 41% bi ga zabranilo. Što i nije loše.

U nekim diskusijama, pitali su "Pa kako je to borba protiv fašizma", ističe se - tako recimo i Milan Ivkošić u Večernjakovom prilogu Obzor - da su i "Komunisti zatirali gay pokret". Povijesno, uglavnom točno, međutim, u to je doba i na zapadu homoseksualnost smatrana bolešću i bila progonjena i zakonski kažnjavana (i danas je recimo u mnogim državama SAD - dapače, u nekim postoje zakoni po kojima je zabranjen svaki analni i oralni odnos, čak i između muža i žene). U Hrvatskoj i Sloveniji dekriminalizirana je relativno rano. Pogledajte zanimljivi tekst i diskusiju Kako su pederi rušili komunizam.

U svakom slučaju - Mladi antifašisti bili su na Prideu sa svojim zastavama. Da se pojavila neka organizacija Mladih antikomunista na isti način, meni bi bilo drago!

- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2011., subota

Zašto mrzimo pedere?

Zašto činjenica, da neki ljudi osjećaju seksualnu žudnju prema istome spolu, izaziva toliki bijes, mržnju i spremnost na nasilje kod mnogih ljudi?

Problem je seksualna energija kao takva, a ne posebna forma njenog ispoljavanja. Problem nije u objektu mržnje, ali ni u onome tko mrzi kao takvom, nego u društvenim odnosima, koji mržnju potiču.

Seksualna energija kod homo sapiensa preobilna je. Ako govorimo o "prirodnosti", naša stalna sposobnost i potreba za seksualnim zadovoljenjem toliko je izuzetna, da je možemo nazvati neprirodnom. Među svim živim vrstama, samo nas bonobo majmuni nadmašuju. Mi, homo sapiensi, iako smo dio prirode, nismo "prirodni". Svi smo seksualni manijaci, svi smo perveznjaci..

"Građansko" društvo smatra tu energiju destruktivnom, opasnom. Treba ju sputati, njen višak usmjeriti prema van - prema "stranima", prema "na-stranima".

Možda je to i neminovno, jer još živimo u djetinjstvu čovječanstva. Preobilje žudnje uistinu je teško kontrolirati. Ali, polako, izlazimo iz djetinjstva. Učimo se ne bježati od slobode. Učimo se biti sposobnim za ljubav prema "bližnjima" a da ne moramo imati nekog stranog ("Drugog") koga ćemo mrziti. Učimo se da voljeti sebe i voljeti druge "prirodno" ide skupa. Nije to lako, nikome od nas. Kao kad učiš voziti bicikl: dok ti održavanje ravnoteže ne postane "prirodno", moraš stalno paziti.

Pseudoznanstveno, i još k tome i pseudokršćansko, opravdavanje mržnje i nasilja, nalazimo u članku lažno naslovljenom Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta na portalu katolik.hr. Autor "znanstveno" dokazuje kako je činjenica, da su svi psihijatri u svijetu odbacili klasifikaciju homoseksualnosti kao bolesti, plod komunističke zavjere, te eksplitno daje na znanje, što bi oni koji slijede učenje Isusa Krista i žele poslije smrti doći u Raj, trebali raditi: "toljagama umlatiti i ustrijeliti". Takvi pseudokršćani stoljećima su podastirali "znanstvene" dokaze da vještice lete na metlama i opće sa Đavolom.

Zbornik "Suvremena filozofija seksualnosti", uredio je Igor Primorac, suvremeni hrvatski filozof koji živi i radi u Izraelu. Prenosim jedan pasus koji sam svojedobno prepisao.

Stereotip o homoseksualcima kao seksom obuzetim manijacima društveno funkcionira kako bi se seksualnost pojedinaca zadržala pod kontrolom. Jer taj stereotip čini da izgleda kao da se na problem kako se pozabaviti nečijim prilično velikim seksualnim porivima može i treba odgovoriti represijom, jer pruža dojam kako se ciklonski vjetar opasnih psihičkih sila nalazi negdje tamo gdje se nalaze pederi, a ne unutar vlastitih njedara. Nakon odbacivanja stereotipa o crncu koa silovatelju koji hara i pljačka (…) stereotip o homoseksualcima kao seksom obuzetim manijacima postao je još gorim. Čini se kako je stereotip o seksom obuzetoj prijetnji ono što je društvu očajnički potrebno da ima negdje u svojoj seksualnoj kozmologiji.

Autor je iz SAD, a ovo je pisano 1988.. U Europi, umjesto crnaca, u ulozi "seksualne prijetnje" javljali su se Židovi, a npr. u Srbiji 1980-ih Albanci (famozna "nacionalistička silovanja"). Odbacujući nego "stranog" odnosno "na-stranog", pokušavamo sebi samima dokazati da smo "normalni".

Na Filozofskom fakultetu u Rijeci postoji kolegiji "Filozofija seksualnosti".

Na svemrežju nalazim studentski rad, studij sociologije na FF Zagreb: Homoseksualnost u društvu. Citiram iz njega:

its okay to be gay

Društveni stavovi prema homoseksualcima različiti su u različitim zemljama, regijama, religijama, političkim uvjerenjima, klasama, zanimanjima itd., a kreću se od potpune zabrane preko straha i mržnje do širokog odobravanja odnosno legaliziranja.

Izuzevši zemlje u kojima socijalne distance spram ljudi homoseksualne orijentacije uopće nema, u društvu uglavnom postoje dvije skupine stereotipa uperenih protiv homoseksualaca:

Prva skupina odnosi se na navodne greške u rodnome identitetu pojedinca npr. lezbijke su žene koje žele biti muškarci, a nazivaju se ¨bulldykes, dieseldykes¨; a muški homoseksualci su oni koji žele biti žene ili barem izgledaju i ponašaju se kao žene, a nazivaju se ¨queens, faires, limp-wrists, nellies¨. U okviru te vrste stereotipa oni se u osnovi smatraju smiješnima i postaju predmetima rugla i podsmijeha.

Druga skupina opasnija je i ozbiljnija od prve jer stvara vrlo strogu podjelu na one koji se shvaćaju kao ¨mi¨ i one koji se shvaćaju kao ¨oni¨. Unutar te skupine homoseksualci uglavnom predstavljaju raširenu, podmuklu urotničku i pokvarenu prijetnju, a osnovni stereotip je homoseksualac kao napasnik djece odnosno kao seksom obuzeti manijak.

Takvi stereotipi u sebi nose strah od uništenja obitelji i civilizacije, jer je homoseksualac općenito shvaćen kao kriminalac i mentalno bolesna osoba.

S obzirom na homoseksualnost Freud i neki njegovi sljedbenici smatrali su da svatko osjeća poriv za seksualnim partnerima obaju rodova, a da onda srah od homoseksualaca djeluje kako bi nam pokazao da još nismo ¨susreli neprijatelja, a to smo mi sami¨. (T.F.Murphy,¨Freud Reconsidered: Bisexuality, Homosexuality and Moral Judgment¨,1984).

Zbog toga što činjenice uglavnom nisu bitne kad se radi o stvaranju i održavanju stereotipa, učinci znanstvenog i akademskog istraživanja i prosvjećivanja uglavnom su bili neznatni i spori, u izmjeni sudbina homoseksualaca.

Jedan student filozofije iz Rijeke na svojem je blogu objavio tekst, valjda seminarski rad, Seksualna perverzija. Ova dva studentkya rada daju dobar pregled tematike.

- 06:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.06.2011., petak

Doći na Gay Pride, građanska je dužnost.

I u moje osobno ime smatram, da svi građani, bez obzira na seksualnu orijentaciju, političko uvjerenje itd, trebaju doći sutra na na Povorku ponosa i pružiti podršku ugroženoj LBGT populaciji, te pokazati divljacima, nasilnicima i fašistima da mržnja i nasilje nisu prihvatljivi. S jedne stane imao one koji mašu šarenim zastavama - s druge, one koji su spremni ubijati - ne možemo reći, da nas se to ne tiče.

LBGT zastava

- 20:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.06.2011., utorak

Objekti mržnje. Zašto ću doći na Gay Pride

Koji nekako idu skupa. Fale još masoni i komunjare - svakako se može naći odgovarajućih grafita!

To je plutajuća energija mržnje. Postoje ljudi koji moraju nekoga mrziti (nekog stranca, nekog "na-stranog"), koga točno, ovisi o sticaju okolnosti. Mladi skojevci, koji su prije 60-ak godina mlatili djecu ustaša i buržuaske dekadente (taj sam! party

) isti su mentalitet.

Nakon onoga što se u Splitu dogodilo, moram se pojaviti na Gay Prideu u Zagrebu u subotu, iako inače ne bih. Da je to kao skup Hara Kršne, malo šetaju, pjevaju, nikoga ne diraju i nitko njih ne dira - ne bih se ni ja obazirao. Ali ako netko počne urlati "ubij, ubij hindusa!", ja ću im pružiti podršku. To je građanska dužnost svakog normalnog Hrvata.

S prvoga Gay Pridea, ostala je jedna zabavna anegdota, a slomljeno rebro je zaraslo.

- 03:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.06.2011., srijeda

Još jedna pjesma o Božiću 1914.

Uz jučerašnju temu.

Iako se u naslovu spominje 1915, očito se radi o događaju iz 1914.. Godinu dana kasnije, bilo je sličnih događaja, ali u mnogo manjem obimu.

Christmas 1915 by Celtic Thunder

1915 on Christmas Day
On western front the guns all died away
And laying in the mud on bags of sand
We heard the German sing from no man's land
He tenor voice so pure and true
The words were strange but every note we knew
Soaring ore the the living dead and dammed
The German sang of peace from no man's land

They left their trenches and we left ours
Beneath tin hats the smiles bloomed like wild flowers
With photos cigarettes and bottles of wine
We bult a soldier's truce on the front line
Their singer was a lad of 21
We begged another song before the dawn
And sitting in the mud and blood and fear
He sang again the song all longed to hear

Silent night, no cannons roar
A king is born of peace for evermore
All's calm, all's bright
All brothers hand in hand
In 19 and 15 in no man's land

And in the morning sll guns boomed in the rain
And we killed them and they killed us again
At night they charged we fought them hand in hand
And i killed the boy that sang in no man's land

Silent night no cannons roar
A king is born of peace for evermore
All's calm, all's bright
All brothers hand in hand
And that young soldier sings
And the song of peace still rings
Though the captains and all the kings
Built no man's land

- 05:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.06.2011., utorak

Božićno primirje 1914.

Nije Božić, ali evo podsjetio sam se te teme, čitajući podforum "Povijest" na forum.hr.

O čemu se radi. pročitajte ovdje:
Božićno primirje 1914.g. (ili kratka pobjeda ljudskog duha)

Bilo bi lijepo da HRT taj film otkupi i prikaže na Božić!

Lezeci u svojim kisom i blatom natopljenim rovovima Britanski vojnici te Bozicne noci nemogu vjerovati svojim ocima i usima.Sa Njemačke strane,koja je udaljena svega 100-tinjak metara duzinom cijele linije rovova nesto svijetli i cuju se pjesme.I to ne pjesme o hrabrosti i zrtvi,o junackim podvizima i ratnim uspjesima nego Bozicne pjesme tj. pjesma.."Tiha noc".Kada su se podigli da vide sta se događa imali su sta vidjeti.Naime,Njemci su za Bozici dobili Bozicna drvca koja su postavili u svoje rovove i zapalili svijece.Britancima nije trebalo dugo da se Njemcima pridruze u pjesmi,naravno,svatko na svom jeziku. (...)

Valjda je nekome dopizdila ta dernjava ili je jednostavno bio ponesen trenutkom ali jedan Njemacki vojnik odlucuje izaci iz rova i cestitati osobno Bozic svom mrskom neprijatelju.Britanci ga vide ali nepucaju,okljevaju ubiti tog Njemackog mladica koji podignutih ruka hoda prema njihovim polozajima.
Britanski porucnik mu odlazi u susret,pruzaju si ruke i cestitaju Bozic.Vidjevsi to i ostali vojnici im se pridruzuju. (..)

Zapovjednici su bili nemocni,njihovi vojnici su jednostavno odlucili neubijat se vise,bar tu noc a kasnije ce se pokazat da se na nekim djelovima fronte primirje odrzalo sve do Nove Godine 1915.

- 07:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.06.2011., nedjelja

Josip Bobi Marotti, borac udarne brigade "Braća Radić"

Slučajno sam, surfajući, naletio na ovo, nisam gledao tu emisiju. Pa stavljam ovdje poveznicu i dijelove teksta, vrijedi pogledati!

Josip Bobi Marotti, borac Udarne brigade "Braća Radić", Desetog korpusa zagrebačkog, u Nedjeljom u 2, na Dan antifašističke borbe, 22. lipanj 2008. godine.

Bobi Marotti: Ponosan sam što sam partizan!

(...)- Trebao sam ići u partizane 1942. godine, a tada sam bio đak Gavelle. Došao je jedan čovjek u Gavellu i ja sam mu rekao da bih volio ići u partizane. On je rekao da će se vratiti za tri dana. I kad je došao natrag, rekao mi je kako su drugovi iz Komiteta rekli da prvo završim Akademiju i kao profesionalni glumac dođem u partizane -- prisjetio se Marotti. To je i učinio.

Glumačku skupinu u partizanima činilo je njih devetoro. Pjevali su, recitirali, glumili, pa čak i čitali Krležu, što onda nije bilo dozvoljeno. - Krleža je bio zabranjen, ali mi smo ga recitirali, samo nikada na kraju ne bi rekli tko je bio autor -- rekao je Marotti.

- Došli smo u župni ured i prvi čovjek koji nas je primio u partizane bio je svećenik. On nas je ponudio rakijom, a onda je došao šumar sa puškom obješenom na ramena i vodio nas dalje. Tu nam se u šumi na putu odjednom pridružila jedna, kako bih ja rekao, zdrava seljanka, ja sam njoj počeo malo ofirati i pomislio sam si: Bobi, kako je krasan ovaj put do partizana. Kad smo došli do prve baze, ta seljanka je otišla u kuću i za dvije minute izašla - odjevena vojnički, sa dvije bombe, dva pištolja i dođe ona do mene i kaže: Druže, ta vam priča iz Zagreba tu neće prolaziti -- ispričao je Marotti, otkrivši kako je 'zdrava seljanka' bila Štefa Špiljak. (...)

Danas je, kaže, ponosan na svoje partizansko doba, jer da nije bilo toga, ne bi imao priliku ni vidjeti Hitlera i pred nosom mu u okupiranom Mariboru dijeliti antifašističke letke.

To je bilo 1941. godine kada sam u Mariboru bio u Učiteljskoj školi. Na dan kada je Hitler došao u Maribor meni su dali stotinjak letaka da ih podijelim. To su bili antifašistički letci i kad sam došao na bivši Trg kralja Petra, tamo je s jedne strane bio Hitler sa svojim istomišljenicima, a nas samo par, koji ga nismo pozdravljali fašističkim pozdravima, bili smo s druge strane. I ja sam tada sve te letke pobacao po cesti. Kasnije su mi svi govorili koliko je to bilo opasno. To je bilo onda kada je Hitler rekao onu svoju poznatu rečenicu: Učinite mi opet ovu zemlju Njemačkom - prisjetio se Marotti.

Kako su mu troje starije braće već bili antifašisti, Marotti smatra kako je to i njemu bilo u krvi. Ušao je u SKOJ, a bježeći iz Maribora, Vladimir Nazor je cijeloj obitelji osigurao ostanak u Zagrebu. (...)

- 01:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.06.2011., četvrtak

Ateisti se moraju udružiti i tražiti status vjerske zajednice

Postavio sam novi blog Sekularni humanizam u Hrvatskoj. Sutra ću govoriti na okruglom stolu, koji organizira udruga "Protagora".

U Hrvatskoj ima više stotina tisuća ljudi, koji se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici, ili se odbijaju izjasniti, ili se samo iz inercije izjašnjavaju kao pripadnici neke vjerske zajednice.

Ako spadate među njih, ako u načelima sekularnog humanizma prepoznajete svoja uvjerenja, ako se želite družiti s ljudima istih nazora – javite se, postanite podupiratelj i član Zajednice Humanitas!

Zajednica je tek na početku. Organizacija i aktivnosti razvijat će se postepeno. Sudjelujte!

Ukoliko nereligiozne osobe ostanu neorganizirane, nikad neće moći ostvariti stvarnu ravnopravnost s onima koje su organizirane. Zajednica uvjerenja može tražiti sva ona prava, koje imaju zajednice vjere.

Došlo je vrijeme da se hrvatska praksla prilagodi europskoj. Udruge kao što su "Protagora" i "Zajednica Humanitas" moraju započeti kampanju da im se prizna status vjerske zajednice u skladu s postojećim Zakonom, čl. 5, stavak 2, te članka 7, stavci 4-7 "Pravilnika o obrascima i načinu vođenja evidencije vjerskih zajednica".

- 23:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.06.2011., srijeda

Volim Hrvatsku - Da za Europsku uniju!

Općenito sam skeptik, pa i u pitanju Europske unije. Biti skeptičan, međutim, ne znači biti a priori protiv.

Proces pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji netransparentan je, a parole sirove i banalne. Politički establišment pokazuje se nesposobnim da u nizu spornih točaka konkretno zastupa hrvatske nacionalne interese. To nagovještava probleme koji se mogu javiti i nakon ulaska, jer EU nipošto nije harmonična zajednica. Ima tisuće lobija, koji zastupaju raznolike interese.

Postoji opasnost da na referendumu većina glasača bude protiv ulaska zato jer ne vole ovu vladu, kao i politički establišment općenito.

S druge strane - kakav tip političara može isplivati na stavu protiv procesa integracije u Europi?

Agresivna anti-EU kampanja, koja se posljednjim mjeseci intenzivira, podjednako je sirova. Ponavljaju se opće fraze, isprazne parole, netočnosti i grube laži.

Koja je alternativa EU? Zzapočela je idejom da se stvore stalni zajednički interesi Francuske i Njemačke, koje su u prethodnih 150 godina vodile četiri velika rata. To je odlično uspjelo: danas su prijatelji i opasnosti od rata nema.

Male države pritom dobro prosperiraju, poput Luksemburga, koji sudjeluje od početka. Ima stanovnika kao Split i nema znakova da im je članstvo škodilo. Luksemburška državnost i nacionalni identitet danas su čvršći, nego što su bili prije 60 godina.

Svakako, mala smo zemlja i naš glas u EU neće mnogo značiti. Ali, kako je bilo prije? Na konferenciji u Versaju 1919., "četvorica velikih" krojili su sudbine ne samo narodima Europe, nego i svijeta. Tako je bivalo i prije, kad su se veliki dogovarali na raznim kongresima. Tko je odlučivao, ovisilo je o rezultatima prethodnog rata. I uvijek se pripremao slijedeći.

Što bi se događalo u Europi, da se političke institucije Europske unije ukinu? Sjeli bi zajedno predstavnici Velike Britanije, Njemačke, Francuske i Italije, dogovorili se što treba, te nama malima prenijeli što su odlučili (odnosno, ono što smatraju da trebamo znati). A možda bi i zaratili, pa i nas uvukli. U "stara dobra vremena" u Europi smo bili kmetovi i žandari.

"Alternativa" koju nam nude je izolacija po uzoru na Hodžinu Albaniju ili današnju Sjevernu Koreju. Jako bi nam "zanimljiva" bila budućnost, da na referendumu odbijemo ulazak u EU, ona nas počne nas tretirati kao neeuropsku zemlju, a za koju godinu članice postanu i Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija.

Takvu budućnost može priželjkivati samo mafiokracija, koja danas još vlada Hrvatskom ,ali postojeći je procesi ugrožavaju. Možemo očekivati "divnu" perspektivu, da k nama dolaze, kao na slobodno lovište, one "investicije" i "gospodarske aktivnosti" koje teško prosperiraju u uređenim državama. Švicarska je postala toliko bogata i ugledna, da može bez EU. Mi bismo bili suprotno - rezervat za kriminalce.

Onaj tko svoju domovinu Hrvatsku voli, a pri tom razmišlja racionalno, mora biti za pristupanje EU. Društvene borbe pak time neće prestati, nego će se borilište proširiti.

- 16:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>