Zoran Oštrić

28.04.2012., subota

Venecuela: alternativa globalnom kapitalizmu?

Na kolaborativnom blogu pollitika.com objavljen je zanimljiv tekst Venezuela - Zakon o radu za radnike, ekonomska revolucija. Ima i zanimljih komentara.

Inače, u hrvatskom medijskom prostoru, portal advance.hr donosi ovakve vijesti, koji probijaju ograničenje zapadnih mas-medija i ideološku matricu liberalnog kapitalizma. Npr. Sve snažniji interes i potpora Kubanskoj Revoluciji: preko 1,000 radničkih i sindikalnih delegata iz cijelog svijeta proslavit će Prvi maj na Kubi.

Kritika komercijalnih i državnim medija naravno ne znači, da i ovakve "alternativne" izvore informacija morate prihvaćati nekritički.

Mislim da se u Latinskoj Americi zaista događaju vrlo važni procesi na društvenom, ekonomskom i političkom planu. Kad sam bio mlad, o LA je postojala generalno depresivna slika, "kontinent pučeva". U posljednjih 30-ak godina, slika je drugačija. I koliko god strukture, mentaliteti ("magijski realizam"), tradicije bili drugačiji, danas vjerojatno možemo nešto naučiti od njih.

Kao da se konačno slama tradiconalna polufeudalna društvena struktura, militarizam (vojska kao unutrašnje-politički faktor) i nebriga države za opči interes. Nasuprot tome, uvijek je postojala snažna ljevičarska tradicija, pa tako recimo i u "teologiji oslobođenja", koju su zastupali i katolički biskupi. Konzervativni papa Ivan Pavao II, nakon stupanja na tron 1979, smatrao je njeno suzbijanje svojim prvim zadatkom. To je pak vjerojatno pridonijelo tome da u katoličkoj LA naglo raste broj konvertita na protestantizam.

Glede Chaveza ili Moralesa, svakako mi se čini kao problem kad je netko na vlasti više od dva mandata.

Ne prihvaćam olako "metar" zapadnih masovnih medija, koji će odmah reći kako je to diktatura, jer se izgleda stvarno dublje promjene događaju na društvenom planu i tu možda naprosto postoji zakonitost, da karizmatski lider daje određenu političku stabilnost, te strateški usmjerava zemlju ka općem dobru, nasuprot stranačkim i lobističkim prepucavanjima oko parcijalnih koristi što dovodi do sub-optimalnog rezultata cjeline (vrlo različiti tipovi "modernizirajućih diktatura").

Ali ako sve ovisi o tome da jedna osoba mora biti lider, koliko je to istinsko? O tim dilemama pisao sam i u tekstu Belarus i Venecuela: novi pokret nesvrstanih?

Zato mi je zanimljiv Brazil, gdje je mega-popularni predsjednik odstupio nakon dva mandata iako je lako mogao nametnuti promjenu ustava i osigurati si barem još jedan mandat. O tome sam pisao krajem 2010. u članku Bolji život za sve? Učimo od Brazila!

Tri osnove uspješnog razvoja Brazila pod ljevičarskim vladama, koje su odbacile zabludu "Trećeg puta":
1. aktivni i uključeni građani,
2. poštovanje demokratskih procedura,
3. snažna poticajna uloga države u ekonomiji.
Nikakva mudrost, sve se zna odavno.

Volio bih znati španjolski i portugalski, da mogu iz prve ruke pratiti. Ali avaj, totalno sam antitalent za jezike. Ponekad nešto prevedem uz pomoć google translate - može biti korisno, naročito ako koristite prevod na engleski, te ako se radi o temi koju inače poznate, iako je potrebno koristiti i klasični riječnik. Pomaže ako se radi o jeziku koji nije posve stran, romanski jezici recimo imaju ipak puno korijena, koje se može prepoznati. Uspijevao sam prevesti i sa njemačkoj, slovačkog i francuskojg, ali gotovo nimalo s mađarskog i albanskog.

- 14:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.04.2012., ponedjeljak

Spoznaja povijesti između znanosti i ideologije

Napisano u okviru jedne diskusije na forum.hr. Prenosim bez izmjena.

Trostruko izobličavanje u pokušajima da se spozna prošlost.

1. Činjenica je, nažalost, da se povijesne teme intenzivno koriste u svrhu ideološke i/ili dnevno-političke propagande.
2. Dodatni element jednostranog i iskrivljenojg pristupa povijesti su marketinško-komercijalni interesi (npr. u nizu knjiga o Titu: senzacionalizam da se što bolje prodaju; knjige analitičkog stila, usmjerene na to da zaista razumijemo Josipa Broza Tita i njegovo doba, prodaju se daleko slabije).
3. Konačno, tu su zablude amaterske lakoumnosti.

Sva tri, naravno, mogu biti povezana i međusobno se pojačavati.

Nije to naša specifičnost. Postoji "živa povijest", teme koje su još uvijek aktualne, dramatični događaji u kojima su se ljudi strasno opredjeljivali. Ne samo da će oni i u starosti često strasno pričati o događajima prije pola stoljeća, nego će tako odgajati i sinove, kćeri i unuke, pa će i oni/one "zauzimati stranu" o davnim događajima. U Francuskoj, npr. strasne diskusije o događajima u Revoluciji događale su se i uoči Prvog svjetskog rata, 100 godina kasnije. Vrijeme, ipak, sve strasti stiša.

Ponekad i teme dalje prošlosti izazovu strasti, ako ljudi prepoznaju nešto, što je i danas aktualno. Na netu npr. možete naći strasne diskusije o tome koje su rase bili stari Egipćani - neki ističu kako je to velika civilizacija koju su izgradili crnci, drugi to s prezirom pobijaju (istina je valjda, ako ćemo vjerovati i samim starim Egipćanima, na sredini).

Studirao sam povijest 1980-ih te, iako nisam diplomirao, i kasnije sam se intenzivno bavio metodologijom historije (znanosti o povijesti) i intenzivno čitao knjige o povijesti 20. stoljeća, nastojeći prodrijeti u kompleksnost zbivanja.

Ako govorimo o pristupu tim temama u doba SFRJ, valja reći da je postojala, naravno, propaganda i mitologija, od pojednostavljenih i obvezujući formula u udžbenicima, preko manifestacija tipa "susreti boraca i omladine", do filmova i stripova (legendarni "Mirko i Slavko").

Jedna od stvari koja mi se urezala u pamćenje jest da se vrlo snažno inzistiralo na tome da se nikako ne smiju optuživati svi Srbi za zločine četnika (ni za teror vlasti u Kraljevini Jugoslaviji), niti sve Hrvate za zločine Ustaša. Često se čuje drugačija tvrdnja, kako s hrvatske, tako i sa srpske strane, da se nabijao kolektivni kompleks krivice njihovom narodu. Ja to tako nisam doživljavoa i mislim da nije točno, da je to naknadna reinterpretacija. Uvijek se naglašavalo da je među svim narodima došlo do raskola na kvislinge i kolaboracioniste s jedne strane i antifašiste s druge, te da je u ovom drugom postignuto bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti (Mirko je Srbin, Slavko je Hrvat, redovno je tako).

S druge strane, potpouno se izjednačavao "narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija", što je naknadna ideološka interpretacija, koja je dovodila do ozbiljnih jednostranosti u poimanju prošlosti.

Mogu reći da u doba kad sam bio gimnazijalac, 1970-ih, tu oficijelnu propagandu nismo naročito ozbiljno shvaćali. U tih 30-ak godina društvo se dramatično promijenilo. Na "živim satovima povijesti" s borcima koji su bili generacija naših roditelja, mi njih više nismo mogli razumjeti - tih 30 godina je napravilo razliku kao u drugim državama sto godina. Nama su i partizani i četnici i ustaše bili naprosto povijest. (Kad naknadno razmišljam o tome, tako sam doživljavao i Tita, iako je još uvijek bio živ.) Pretežno, ne da smo mislili da lažu (svakako pretjeruju i jednostrani su), ali najvažnije - naprosto su nam bili dosadni.

Svakako, nije tako bilo za sve, ja sam bio gimnazijalac u Zagrebu. Desetak godina kasnije, sva ta prošlost najednom nam se opet sručila na glavu.

Ipak, i u ono doba bilo je s jedne strane znanstvenih djela, s druge umjetničkih i publicističkih, iz kojih se mogla dobiti složenija slika. Tu su značajna dva filma Antona Vrdoljaka, "U gori raste zelen bor" i "Kad čuješ zvona"; on je koristio motive iz memoara Ivana Šibla, koje sam također bio čitao. Veliki utisak na mene je imao roman "Gluvi barut" Branka Ćopića, iz 1960-ih (po njemu je napravljen film 1990., možete ga pogledati na jubitu - slabiji je od romana po mom sudu, ali možete doživjeti neke osnovne probleme s "lijevim skretanjima" 1941.-1942.).

S druge strane, tu su znanstvena djela, često strašno suhoparna, ali moglo se naći stvari koje nisu bile prisutne u uglancanoj verziji za škole i mase. Npr. pokolji hrvatskih i muslimanskih civila koje su ustanici počinili 1941., što se danas strasno naglašava i u diskusijama ovdje na podforumu, jesu spomenuti i osuđeni kao veliko zlo u nizu knjiga (i činjenica je, da se KPJ od samog početka protiv toga borila - što danas mnogi naprosto ignoriraju; mislim međutim da slavljenje početka ustanka u Srbu 27. srpnja jeste kontroverzno).

Tijekom 1980-ih, tekao je dvostruki proces. S jedne strane, počelo se otvorenije govoriti, u znanosti, publicistici i umjetnosti, o nekim mračnim, potisnutim temama: "lijeva skretanja", Goli otok, staljiniskički obračuni...

O Bleiburgu se počelo pisati tek u drugoj polovici 1989. - tu je ključnu ulogu imao tadašnji časopis "Start", u kojem je počela izlaziti serija svjedočenja, ja sam to pratio od početka jer sam bio stalni suradnik "Starta". Tek nešto kasnije baka po majci mi je rekla, da je moj djed ubijen tada (bio je civil, državni službenik). Prije mi nisu o tome pričali, što je također razlika prema mnogim drugima.

S druge strane, javlja se rastuća velikosrpska šovinistička propaganda i reinterpretacija povijesti, u službi dnevne politike: u tadašnjoj krizi, raste pokret koji inzistira na tome da je izvor nevolja u Ustavu SFRJ iz 1974., kad su uvedeni snažnji elementi konfederacije, te da treba obnoviti unitarnu vlast - neizrečeno, ali jasno nagovještavano: pod srpskom dominacijom.

Tu je veliki simbolički značaj imao Jasenovac i napuhavanje broja žrtava, čak i preko milijuna. Neki ugledni hrvatski povjesničari, kao Ljubo Boban, imali su važnu ulogu u suzbijanju tih mitova. Oni su tada branili objektivnu povijesnu istinu, dok će se kasnije naravno pojaviti i pojedinci, koji će zločine ustaša potpuno negirati. Veliki značaj imale su studije Vladimira Žerjavića 1989.-1990.. (I ja sam onda nešto pisao o tome.)

Ja sam prilično pažljivo pratio svu tu produkciju tijekom 1980-ih i početka 1990-ih. S obzirom na prethodnu pripremu, da prihvatim "multiperspektivnost", ali ne i totalni relativizam (uvijek postoje različite legitimne perspektive u analizi i ocjeni povijesnih zbivanja, koje treba uzeti u obzir, ali ne znači da su sve jednako značajne!), nadao sam se, da možemo postići napredak u poimanju prošlosti, naime da dobijemo kompleksniju, potpuniju sliku i ocjenu, u većoj mjeri slobodnu od ideoloških interpretacija i predrasuda. Nakon pauze 1990-ih, u proteklih desetak godina opet sam počeo sistamatski čitati, ponovo proučavajući stare knjige i radove i čitajući nove.

Nažalost, do danas, dominira suprotni put. Umjesto da se nekadašnja iskrivljavanja isprave širim pogledom, ona se vrlo često zamjenjuju drugačijim iskrivljavanjima, sa suprotnog gledišta, često još većim. (Prije nekoliko godina, povodom dodatka udžbeniku povijesti za srpsku manjinu u Hrvatskoj, došlo je do žestoke polemike između dvije grupe stručnjaka o temi multiperspektivnosti u nastavi povijesti. Jednim dijelom to je bila ideološka, adrugim po mom sudu korisna stručna polemika.)

Spomenuh greške koje čine amateri, koje se pojavljuju usporedo s namjernim ideološkim i dnevno-političkim interpretacijama. Često je teško reći o čemu se točno radi.

1. Tipična je greška da se današnje situacije ili situacije iz bliske prošlosti, koje je netko osobno doživio, projektiraju u dalju prošlost, kao da je neminovno i prije 50 ili više godina bilo jednako. (Npr. izjednačavanje Republike Hrvatske sa NDH, ili izjednačavanje JNA iz 1990.-1992. s NOVJ 1941.-1945..)
2. Druga je greška amatera generalizacija pojedinih iskustava i lakoumno povjerenje u pojedina svjedočenja ili izvore ("meni je to pričao moj dida, a on je bio tamo i zna sve").
3. Treća greška je "naknadna pamet", projeciranje u prošlost kasnijih iskustava i spoznaja ("Ma kako su mogli biti tako glupi ti hrvatski političari, da su 1918. htjeli zajedničku državu sa Srbima! Ma da sam ja bio tamo, bilo bi mi jasno da je to greška!").
4. Konačno, mogu spomenuti preziranje znanstvenoga rada, kao da je sve što se o povijesti piše uvijek samo ideologija i propaganda ("ja ne želim čitati NIŠTA što je pisano u doba Jugoslavije, to su SVE laži!" - pa se preziru i brojni dokumenti i knjige strogo pisane na osnovu dokumenata). Tako imamo npr. Josipa Pećarića, koji je napisao niz propagandnih knjiga o razdoblju Drugog svjetskog rata, u polemikama se često spominje kako je on akademik kao argument - međutim, on je matematičar; možda smatra, ako u historiografiji (pisanju o povijesti) nema egzaktnih kriterija istinitosti kao u matematici, da nema NIKAKVIH kriterija.

Često se, kažem, ne može razaznati da li je u nekim jednostranim i iskrivljenim stavovima o prošlosti u pitanju svjesna propaganda, ili amateristička zabluda. Jasnije može biti kad se takvim stavovima suprotstavi trezven, svestraniji, objektivniji pristup. Neki će priznati da i drugačija perspektiva može biti barem djelomično istinita, dko će drugi međutim strasno inzistirati na svojem stavu i dovoditi u pitanje moralnost, zdravu pamet, nacionalni osjećaj itd. kritičara.

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.04.2012., nedjelja

Jasenovac, jednom godišnje

Ustašoidna propaganda, koja se bazira na navodnoj ljubavi prema "Hrvatskoj" i mržnji prema Hrvatima, jer su eto pogrešno izabrali i u Drugom svjetskom ratu i danas, nada se "daljoj polarizaciji" hrvatskoga naroda.

Na sreću, to se neće dogoditi. Velikoj većini Hrvata je jasno: Koncentracijski logor Jasenovac je bio mjesto stravičnog zločina, pobijeno je oko 80.000, svake godine jednom se službeno toga sjetimo. I tako će i ostati. Usput time suzbijamo i četnikoidnu propagandu, koja preuveličava broj žrtava, te krivnju pripisuje svim Hrvatima.

Naravno da masovno ubijanje zarobljenih vojnika NDH, Wermachta, Jugoslovenske vojske u otadžbini i drugih pri kraju i nakon završetka rata (što se obično podrazumijeva pod zajedničkim imenom "Bleiburg") time ne postaje opravdano. To je bio masovni zločin (iako ne i genocid).

Usput, branitelji naravno nisu stvorili državu, to su zaista učinili partizani, Hrvati, Srbi i ostali (Narodna Republika Hrvatska, koja će se 1991. osamostaliti). To je povijesna činjenica. Što ne narušava dostojanstvo Domovinskoga rata i poštovanje koje smo braniteljima dužni, jer su državu obranili.

- 13:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.04.2012., utorak

Ujedinjeni protiv fašizma

Prenosim poziv na prosvjed.

Stalo se na kraj fašizmu prije 70 godina...

Datum: subota, 14. travnja 2012.
Vrijeme: 11:00 do 14:00
mjesto: Zagreb, Trg bana Jelačića, Manduševac

Fašistička stranka HČSP, koja na svojim stranicama javno objavljuje kako će paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca ustašama obilježiti 10. travnja, organizira međunarodnu nacionalističku konferenciju i mimohod.

Na konferenciji će sudjelovati njemački NPD, francuski FN i mađarski Jobbik, stranke koje ne samo da brane fašiste poražene u Drugom svjetskom ratu, nego su i danas uključene u fizičko nasilje prema svim ugroženim skupinama. Apsurdnost ove fašističke konferencije potkrepljuje i činjenica da velikomađarske grupacije imaju i teritorijalne pretenzije na velike dijelove Hrvatske.

HČSP je odlučio iskoristiti datum prvostupanjske presude generalima u nadi da će tako mobilizirati građane u svom fašističkom maršu kroz centar Zagreba.

RECIMO NE FAŠIZMU!

Pozivamo sve antifašiste; studentice i studente, radnice i radnike, nezaposlene i umirovljenike da dođu na Trg i da svi zajedno pokažemo kakav Zagreb želimo.
Ujedinjeni za antifašističku Hrvatsku i antifašistički nepokoreni Zagreb!

FAŠIZAM - NE U MOM GRADU

- 04:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.03.2012., utorak

Zgradarstvo: ključno područje za energetsku strategiju

O temi iz naslova, nekoliko aktualnih poveznica s kratkim komentarima. Stvar je jasna, velika "filozofska" objašnjenja nisu potrebna. Energetika "gubi zgradarstvo", kako u pogledu toplote, tako i električne energije. Poslovne i stambene zgrade proizvodit će onoliko energije, koliko i troše.

Dakako, oko detalja je ogroman posao! To su sad konkretni zadaci za državne planere i službenike, poduzetnike i inženjere.

Energija u EU - zgradarstvo 41%

U raspravama o energetskoj strategiji, zadnji put prije tri godine, nažalost, zbog snage raznih lobija, daleko najviše vremena odnosila je električna energija. Iako je ona vrlo važna, zgradarstvo je područje kojem naprednije zemlje posvećuju jednako mnogo pažnje. Programi "energetske obnove zgrada", kakve najavljuje ova Vlada, uobičajeni su, snažno poticani, donose značajne energetske a onda i financijske uštede.

S druge strane, hrvatsko graditeljstvo je u krizi i nema šanse da se izvuče projektima na koje je naviklo, jer nema više toliko novih autocesta i rukometnih dvorana kje treba graditi. Da i ne govorimo o štetnim projektima "regulacije" rijeka, o čemu smo pisali.
Ova poveznica daje opću orijentaciju o čemu se radi.

Better Building Brunch s ministrom graditeljstva Ivanom Vrdoljakom - ZelenaEnergija.org

Druga poveznica upozorava na konkretni interes odgovarajuće industrije, u kojoj se u Hrvatskoj može otvoriti mnogo radnih mjesta.

Proizvođači toplinsko-fasadnih sustava pozdravljaju najave vlade o poticanju energetske obnove zgrada

Jedan konkretni primjer kako se za sve to mogu povući i sredstava iz europskih fondova

Doznajte kako do nove fasade pomoću EU fondova

Čitam američki dnevni bilten Renewable Energy World, pa dodajem poveznicu na jedan kratki članak o vezi razvoja koncepta "energetski neutralne zgrade" i fotonaponskih panela.

Zero Net Energy Buildings Emerging as Market Driver for Solar | AltaTerra Research

izvor: ZelenaPolitika.Info

PODRŽITE PROJEKT "ZELENAPOLITIKA.INFO"!
Ovo mrežno sjedište održava se isključivo osobnim donacijama. Civilno društvo u Hrvatskoj, u cjelini, previše je postalo ovisno od institucionalnih donatora. istinska nezavisnost može se očuvati samo ako se ima nezavisne izvore financiranja. S druge strane, uz aktiviste važni su i oni, koji ih pomažu.
Ako želite pomoći održavanje mrežnoga sjedišta ZelenaPolitika.info, uplatite donaciju u bilo kojem iznosu na:
Primatelj: “Zajednica Humanitas”, Zagreb
Broj računa: 2484008-1500180446
Svrha uplate: donacija za ZelenaPolitika.Info
Donacije ćete također moći uplatiti u gotovom, uz potvrdu naravno, u raznim prigodama.

- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2012., petak

"Nacionalna pomirba" između pragmatike i ideologije

Po riječima Gojka Marinkovića,prijašnjeg novinara tjednika"Danas",Tuđmanova teza o nacionalnoj pomirbi je čista laž.

Neću se više referirati na Marinkovića. Kako je ova tema, htjeli ne htjeli, i dalje aktualna, navodim dalje svoja razmišljanja o zbivanjima i ideološkim prijeporima, prvenstveno 1989.-1991.. Bio sam svjedok i sudionik, te sam i kasnije o tome razmišljao i nastojao nepristrasno razumjeti ono, što je sad povijest.

S jedne strane, postojala je pragmatična potreba "pomirbe", da se ne produbljuju raskoli u hrvatskom narodu, s obzirom da je sa srpske strane, nakon "čišćenja" svih Miloševićevih protivnika u "antibirokratskoj revoluciji" prijetio ujedinjeni, izrazito agresivni velikosrpski pokret. Tu su potrebu u prvim mjesecima 1990. prihvatili i vrhovi SKH, kao i HDZ-a i stranaka koje su ušle u koaliciju, koja je "narodni sporazum" stavila i u ime.

Komunisti su proveli fer izbore i mirno predali vlast izbornom pobjedniku. Nova vladajuća stranka preuzima je sve poluge vlasti, dovodi svoje kadrove (ili stare, koji su hitro promijenili stranu), ali uglavnom nije provodila politički revanšizam (neku "lustraciju" u širem smislu). S obzirom na navedenu prijetnju iz Srbije, na čiju se stranu svrstao i vrh JNA, to ne bi bilo pametno. Osim toga, većina kadrova koji su tada bili na vodećim funkcijama bili su mlađi, kao Račan, stupili u politiku doduše nakon čišćenja 1972, ali osobno nisu za progon proljećara bili krivi, ili su bili suzdržani u politici, bavili se ekonomijom kao Ante Marković, i moglo se očekivati da će prihvatiti novu situaciju i biti lojalni. Mnogi stariji su se povukli u mirovinu, drugi su izgradili nove karijere van politike (npr. Drago Dimitrović, jedan od najzaslužnijih za mirnu demokratsku tranziciju). Čak i da nije bilo te vanjske prijetnje, s obzirom na okolnosti, politički progoni ne bi bili dobra politika - naprosto bi se gubilo vrijeme. Bilo je naravno onih koji su zbog toga bili frustrirani.

Posebno pitanje, koje se do danas često spominje, su obavještajne službe, njihovi profesionalci i suradnici. Njima je ponuđeno: pređite na našu stranu, trebamo vašu stručnu pomoć u borbi protiv vaših bivših kolega. Mnogi od njih to su i napravili (čuveni Josip Perković, ali i drugi, čija imena ne znamo). Takva je bila situacija. Nije pravedno, moralnost je upitna, ali bilo je korisno. Bez obzira što im se zamjeralo iz prošlosti, i bez obzira na političke probleme koji su kasnije nastali s obavještajnim službama, cijelo "obavještajno podzemlje", generalno, oni su ostali lojalni novim vlastima i novoj državi. Progoniti ih naknadno ("lustracija" u užem smislu, koju se često zagovara) ne bi bilo pravedno; iznimka može biti konkretan slučaj kao ubojstvo Stjepana Đurekovića - naime, tu su bili prekršeni i njemački, i tadašnji jugoslavenski zakoni. Uostalom, danas su velikom većinom već neaktivni. Takve se stvari događaju pri smijeni režima, npr. 1941.. je većina Hrvata koji su bili jugoslavenski žandari prešli u službu nove vlasti kao "oružništvo".

Nevolja je, da HDZ svojom ekonomskom politikom ubrzano generira nove podjele, a kasnije i upornim inzistiranjem da jedino HDZ ima zasluge za osamostaljenje i raznu pobjedu. Nemali dio "kadrova" iz 80-ih pretrčao je novim pobjednicima i dobro se snašao, ali ne vidim da je to samo po sebi problem. To je ipak normalno, imali smo i ranije ograničenu tržišnu privredu, menadžere, stručnjake idr. koji su obavljali stvarne poslove.

Konačno, u ratu, uistinu je postignut visok stupanj jedinstva, bez obzira u kojoj vojsci bili očevi i djedovi. Postojala je valjana osnova, da se stare podjele ako ne posve prevladaju, onda ipak potisnu i da se generira novi osjećaj jedinstva, unutar kojeg će podjele prema svjetonazorskim i političkim preferencijama biti normalna, "civilna" stvar, uz toleranciju i uvažavanje demokratskih načela. Umjesto toga, podjele se stalno iznova generiraju.

Osim dubokih socijalnih pdojela koje je generirala koncepcija koju je HDZ provodio, treba se vratiti na Tuđmanovu retoriku "pomirbe", na "sintezu" koju je on nudio kao ideološki konglomerat nasljeđa pravaštva, HSS-a i onog dijela komunista, koji je bio za Hrvatsku. Pratio sam to i razmišljao, imam svoje zapise iz 1990., prije nego što postaje jasno da nas čeka rat.

Istakao bih ovdje dva problema s tom koncepcijom. Prvo, komunizam se vrednovao jedino po tome, je li bio za hrvatsku državu; a to nije ono, što je za komunizam kao pokret bitni cilj i pokretačka energija; u nacionalnom su pitanju lavirali, bili pragmatični, nisu imali ništa protiv postojanja raznih nacija (inter-nacionalizam nije anti-nacionalizam), ali nisu im ni bitne. Ono što je pokretalo ljude generacija između Tita i Tuđmana da postanu komunisti, bila je žudnja za socijalnom pravdom. Povijesno, upravo na tome je komunizam skrahirao.

Taj je motiv naprosto odbačen, proklamirano je kao normalno i domoljubno da postoje velike razlike u bogatstvu, da postoji bogata elita, koja vuče prosti puk za sobom. Sjećam se npr. jednog teksta, u kojem se argumentiralo da je upravo Franjo Tahi, a ne Matija Gubec, pravi primjer za ugled iz povijesti. Više sam puta, usred rata, čuo mudra objašnjenja kako je sad kapitalizam, jedini stvarno produktivni sloj društva su poduzetnici, radnici su "stoka sitnoga suba", pasivna masa koja ovisi o dobrim poslodavcima, nema pravo ništa zahtijevati preko onoga, što im ovi dragovoljno daju (retorika snažno prisutna i danas, umjesto one demokratskoga kapitalizma o savezništvu rada i kapitala). U ime navodne ekonomske efikasnosti kroz privatizaciju, ekonomska je pravda sasvim zanemarena. Ustaše su 1930-ih godina bili motivirani žudnjom za nezavisnom hrvatskom državom, komunisti za socijalnom pravdom. Motiv prvih u potpunosti je prihvaćen, čak divniziran, a motiv drugih negiran. Tu nije bilo ideološke pomirbe. Od svih ljevičara (i onih kao ja, koji nikad nisu ni bili članovi SK) tražila se kapitulacija u tom osnovnom pitanju.

Drugi je problem da se promovirala "pomirba" između neprijatelja iz 2. svjetskog rata. A tada su se sukobile dvije grupe ekstremista, slične u svojim metodama. Jedni su se borili za samostalnu hrvatsku državu, drugi za socijalizam, ali zajedničko im je bilo da su i jedni i drugi bili spremni na masovno nasilje, državni teror i despociju, da osvoje i osiguraju vlast. I jedni i drugi sličnim su riječima osuđivali zapadnu (liberalnu, parlamentarnu, "građansku", "formalnu") demokraciju. I jedni i drugi smatrali su da je dobar način vladanja državom da njihov pokret preuzme svu vlasti i potpuno kontrolira sav politički, društveni i ekonomski život - ono što je nazvano totalitarizam (pojam koji su talijanski fašisti sami za sebe koristili).

Ako se samo oni pomire - kod velike većine umjerenih to može izazvati nelagodu. I zaista su tendencije preziranja "formalne" demokracije i zaštite ljudskih prava bile snažno prisutne 1990-ih (naravno i kasnije, a i danas je prisutna slična retorika). Politički protivnici stalno su prokazivani kao neprijatelji, "vragovi raznih boja", "prodane duše", tipični govor totalitarne ideologije. Kad su građani Zagreba znatnom većinom smijenili HDZ, Tuđman je javno rekao da neće dozvoliti "oporbenu situaciju" (tj. da oporba postane vlast) i dvije godine je Zagrebom upravljala nametnuta, od Tuđmana imenovana gradonačelnica. Tijekom 1999. bilo je jasno da će HDZ izgubiti izbore i bili smo nervozni, sumnjajući da bi Tuđman mogao slično postupiti ("ki bi da bi"). Na sreću, te se tendencije nisu potpuno razvile, vlast je predana mirno.

S jedne strane dakle: pragmatična politika "pomirbe", koja je uza sve nelagode i zamjerke imala snažno opravdanje i pokazala se uspješnom. S druge - "pomirba" se ideološki zasnivala na tuđmanovskoj "sintezi" koja se međutim oslanjala na ideologije iz doba Tuđmanove mladosti i značila opasnu redukciju u području ideja o socijalnoj pravdi, ljudskim pravima i pluralističkoj demokraciji ("poliarhiji"). Tu smo zaglibili u ideološku močvaru, i danas još trpimo ozbiljne posljedice.

- 10:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.03.2012., ponedjeljak

Zar taj ZAMP stvarno ulijeva toliki strah?

Prava pitanja u aferi Index-ZAMP tek će trebati postaviti.

Ali u situaciji kolektivne histerije, u diskursu vigilantske hajke, to nije moguće.

Josipoviću je popularnost pala za 4%, još uvijek ga 83% smatra pozitivnim a samo 10% negativnim. I to je sve. do slijedećg mjeseca, afera će se ispuhati.

Pa će se onda možda moći i suvislo razmatrati, ima li u poslovanju ZAMP-a nešto sporno.

Valjda će se konačno javiti i neki od 5300 glazbenika, koje ZAMP zastupa, da kaže da je nezadovoljan. Pa nije ZAMP = KGB, da ga se svi boje!

- 17:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.03.2012., četvrtak

Dva kapitalista (ili komunista)

Forumi nisu baš nešto zanimljivo za čitanje, ogromna većina upisa su bezvrijedni, ali nađe se bisera! Prenosim, bez izmjena i dodataka, odličan tekst s forum.hr, autor je forumaš Alberto69 iz Zagreba. Vrijedi, da dobije još koju stotinu čitatelja!

Dva kapitalista (ili komunista)

Emerik Blum:
http://www.bhraja.ca/Vijesti/The-bes...%C4%8Dina.html

1990. Energoinvest je bio 105-a firma svijeta, Koncar 110-a.
1992. u svedskom ABB-u se otvarao sampanjac kad je poceo rat u BiH koji im je uklonio velikog konkurenta.

Lee Iacocca:
http://en.m.wikipedia.org/wiki/Lee_Iacocca

Izvadak:
Realizing that the company would go out of business if it did not receive a significant amount of money for a turnaround, Iacocca approached the United States Congress in 1979 and asked for a loan guarantee. While some have said that Congress lent Chrysler the money, the government only guaranteed the loans. Most observers thought this was an unprecedented move, but Iacocca pointed to the government's bailouts of the airline and railroad industries. He argued that there were more jobs at stake in Chrysler's possible demise. Iacocca received the loan guarantee from the government, whose decision caused controversy.

Iacocca je dobio 1,2 milijarde dolara od Carterove vlade. Covjek koji je rekao: Management is nothing more than motivating other people, je sebi odredio placu u visini od jednog dolara. Potom je natjerao menadzere na drasticno rezanje placa, da bi tek tada isao pred radnike i sindikate traziti odricanje. Njegov je projekt uspio.

1982. je ispisao cek na 1,2 milijarde dolara i zaputio Reaganu u Bijelu kucu da vrati posudjene pare. Idol navodnih ljubitelja kapitalizma nije vjerovao svojim usima. Netko zeli vratiti novce?! Reaganu su suze tekle od smijeha dok se rukama lupao po nogama. To je bila najsmjesnija stvar koju je u zivotu cuo. Kako je Iacocca bio uporan administracija je morala razraditi novu proceduru (potrajalo cijeli mjesec) za vracanje posudjenih novaca. Vrlo zanimljivo u svjetlu gornjeg izvatka. Drugi ocito nisu vracali novce

Bez obzira na vanjsku razliku americkog i jugoslavenskog drustva Blum i Iacocca su isti tip ljudi. Radnici i stvaraoci. Oba su drustva rasla dok su takvi ljudi upravljali njihovim ekonomijama. Reagan je drugo, on predstavlja razbojnicki soj. Isti kao nas domoljubno-patriotski. Jer rezultat njihovog djelovanja je isti i suprotan Blomovim i Iacoccinim rezultatima.

- 00:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.02.2012., srijeda

Imao sam čast surađivati u "Danasu"

Gojko Marinković: "30. OBLJETNICA POLITIČKOG TJEDNIKA : Sjećate li se Danasa?!"

Za preciznije informacije, tekst istoga autora objavljen 1997, dakle povodom 15. godišnjice: NOVINA KOJA JE OBILJEZILA DESETLJECE

Objavljeno prvo u diskusiji na forum.hr. Malo popravljeno.

Mlađi naravno ne znaju, a mnogi stariji pričaju o naknadnim intepretacijama, ovakvim ili onakvim.

Danas je u prvom razdoblju, 1982.–1983, bio uistinu nova pojava na hrvatskoj medijskoj sceni. U to doba Jugoslavija je u ekonomskoj krizi, koja sve više postaje i politička. Nasuprot službenom partijskom govoru o "stabilizaciji" ("Dugoročni program ekonomske stabilizacije" 1983.), sve više se javlja kritička literatura, nazvana "krizološka", koja govori o dubokoj, sustavnoj krizi, blokadama i paralizi sustava, te da se oni ponavijše generiraju iz politike. U tome će sudjelovati mnogo značajnih autora iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, naravno ne s istih pozicija i ne s istim zaključcima o tome što i kako treba mijenjati.

S usponom Miloševića u Srbiji, dolazi do polarizacije stavova, bitna promjena javne scene.

U tom otvaranju slobodnoga prostora u javnosti za diskusije, prva serija "Danasa", s Jožom Vlahovićem kao glavnim urednikom, imala je golem značaj. Potisnut je ideološki rječnik, unapređivani profesionalni novinarski kriteriji, pisalo se objektivno i studiozno, bilo je zaista vrlo različitih autora. Uzor news magazini kao "Time", naravno ipak ne takva kvaliteta.

Kako je po prirodi stvari kritike sve više bilo i sve oštrije, jer se pokazivalo kako je Jugoslavija u paralizi, konačno je partija reagirala i redakcija je maknuta. Kako Marinković piše: »odmah je iz dogmatskog krila SKH-a krenuo udar. Veći dio redakcije je kažnjen i protjeran ili ušutkan, jer je list 'išao na ruku djelovanju neprijatelja SKH', 'javile su se neprihvatljive tendencije prodora liberalizma, uz stanovite doze malograđanskog smeća'.«

"Danas" postaje totalno beskrvan, prodaja drastično pada, oko 1984.-1986. u Zagrebu je više ljudi kupovalo beogradski NIN (Nedeljne ilustrovane novine, ako se dobro sječam što je kratica značila), tada vrlo kvalitetan list sličnog profila kao prvi "Danas".

Negdje od 1986, okuplja se nova generacija koja se nastavlja na Vlahovićevu tradiciju i Danas opet dobiva na kvaliteti, kritičnosti i čitanosti. (Glavni urednici bit će Mirko Galić, pa Dražen Vukov-Colić, pa Mladen Maloča) U prvom je planu novinarska kvaliteta, generalno se promovira stav za visoki novinarski profesionalizam, bez senzacionalizma koji je danas norma, više građanskih sloboda, obranu federativnog uređenja kad ono dolazi pod udar pa i zalaganje za konfederaciju, demokratizaciju u okviru socijalizma ali i jačanje tržišne privrede, osuda nacionalizma - prije sega srpskog, bez ustručavanja kad ovaj postaje agresivan i jak, ali i hrvatskog.

Marinković, i vjerujte to je s punim pravom: »Danas je prvi prepoznao što se zbiva na Kosovu, shvatio je što je Memorandum SANU, tko je Slobodan Milošević i što je njegova antibirokratska revolucija… « Pustite sad naknadne diskusije zašto su tako radili, važno je, da jesu. NIz tema je također otvarao "Start", te su dvije redakcije bile dosta povezane. (Ja sam inače 1989-1990. objavio 4-5 tekstova u Danasu, bio je jako otvoren vanjskim suradnicima, a u Startu sam bio stalni suradnik. Pisao sam uglavnom o ekologiji i energetici, manje kontrovernim temama, ali bilo je i politike, neki tekstovi o kretanjima u Sloveniji u ono doba isl.)

Nije sve to naravno idealno i čudesno i briljantno, ipak je sve u okviru jednog vremena, ali zaista je bio nešto novo i vrlo progresivno. Mnogo se prodavao i van Hrvatske, u cijeloj Jugoslaviji, čitali ga ljudi koji su bili protiv Miloševića u Srbiji isl..

Vrlo različitih autora je bilo, pa se sad može reći "da, da bio je tu i Miroslav Lazanski!", koji je kasnije otišao u Beograd i potpuno bio u službi Miloševića - on je pak godinama pisao o vojnim temaa, odlično ih je poznavao i mnogo njegovih tekstova je bilo stručno besprijekorno. Kako rekoh, kad je došlo do polarizacije, odabrao je stranu, kako sam o njemu bio stekao utisak, bio je fetišistički odan vojsci, opčinjen s JNA. I Mila Šutla također. To su ipak izuzeci.

Većina je u doba 1989.-1990. bila bliska liniji HSLS-a odnosno "Koalicije nacionalnost sporazuma" (prof. Lerotić je objavio jedan značajan tekst početkom 1989, koji je zapravo bio prolegomena za inicijativu za osnivanje HSLS). Manjina, značajna, bliža liniji Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu - također, nemajte predrasuda da svako spominjanje "Jugoslavije" znači isto, vrlo odlučno protiv Miloševićeve politike.

Dakle, "Danas" ima nesumnjive velike zasluge s jedne strane za dizanje profesionalnih standarda u novinarstvu, koji su se kasnije srozavali, s druge strane politički. I jedno i drugo smetalo je novoj HDZ-ovo vlasti, koja je nastojala uspostaviti kompletnu faktičku kontrolu nad društvom na sličan način kako je ranije radio SKH. I Danas i Start su pod znažnim političkim pritiscima, dolaze i u ekonomske jer gube tržište van Hrvatske a pada i prodaja u Hrvatskoj zbog teške ekonomske krize. Danas je silom ukinut dok je još dobro stajao, Start je propao (to je prije privatizacije, sve je državno vlasništvo). Nino Pavić (koji je ranije bio tipični režimski novinar, u "Danasu" nakon smjenjivanja Vlahovića, kao i Denis Kuljiš) pokreće Globus s eksplicitno senzacionalističkim pristupom, da u svakom broju mora biti pet senzacija, novinarstvo se nepovratno mijenja. Uglavnom nagore.

- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.02.2012., utorak

Postoji li dogovor Matije Babića i Ive Josipovića?

Počeo sam proučavati što je to zapravo Matija Babić bio objavio na portalu i rekao u NU2 protiv Ive Josipovića. Kako su se ljudi raspametili oko toga, na kraju sam puno više vremena nego što sam očekivao u to uložio.

Zaključujem: optužbe protiv Josipovića su tanke. Index je u seriji članaka objavio previše očitih grešaka, da bi bio vjerodostojan. Okolo se po netu šire i bjesomučne spekulacije Josipović je prijatelj s Vojkovićem, Vojković s nekim trećim, ovaj s četvrtim... Bogte, bit će Ivo Josipović kriv i za propast ENRON-a i atentat na papu. smijeh

Još i tračevi u vezi navodne Josipovićeve ljubavnice isl..

Koliko se pak ljudi pjene da je nepravedno plaćati 10 lipa po praznom CD-u ili da hoteli plaćaju 26 lipa po krevetu... Možda nije najbolje rješenje, ali nije ni "harač", nego naknada za korištenje autorskih prava.

Da sam pristaša teorije Zavjere (s velikim "Z"!) pomislio bih, da je cijela stvar dogovorena. Optužbe su tako traljave i očito zlobne da će Josipoviću, ne sumnjam, ionako visoka popularnost porasti. Vlada dobiva predah od napada zbog ozbiljnih stvari, a Indexu neumitno raste popularnosti. Svi dobivaju! party

Diskusija na pollitika.com u kojoj sam sudjelovao

Kako nisam pristaša teorije Zavjere, osim u stripovima kao što je Martin Mistere, mislim da ipak ne. Ali šteta, zgodna priča! naughty

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>